Oči u oči s uraganom, razornim potresom i erupcijom vulkana: 'Bio je to jedan od najstrašnijih dana...'

"Bio sam u posjetu svojoj obitelji u Pakistanu 2015. godine kada se dogodio potres magnitude 8,1. Moja obitelj i ja sjedili smo u dnevnoj sobi kada sam odjednom osjetio vrtoglavicu, kao da netko pomiče kauč na kojem sam sjedio. Imao sam 12 godina i odrastao sam u Ujedinjenom Kraljevstvu, tako da nikad prije nisam osjetio nešto slično. Moja baka, koja cijeli život živi u Pakistanu, shvatila je da je to potres i problijedila je. Odmah je povikala da svi izađemo iz kuće u slučaju da krov padne. Jedva sam hodao ravno jer se tlo jako treslo i sjećam se kako me je bilo strah i pitao sam se hoću li umrijeti. Kad sam izašao van, vidio sam ljude kako plaču, majke kako vrište tražeći svoju djecu i ogromne pukotine na cesti. Oko 400 ljudi umrlo je tog dana diljem zemlje. Još uvijek imam PTSP zbog tog događaja i dobijem napadaje panike kad god osjetim da se nešto trese."

"Moja je mama odrasla u ruralnom dijelu države Washington, nedaleko od stratovulkana Mount St. Helens. U svibnju 1980. godine, kad je imala 15 godina, ona i prijateljica išle su na rodeo kad je počeo padati pepeo. Nisu znale što učiniti, pa su otišli do mjesta gdje je radila prijateljica moje mame. Kad su stigle tamo, mama je rekla da ne vidi svoju ruku ispred lica. Moja se mama na kraju vratila u kuću svoje prijateljice i nije mogla kontaktirati svoju obitelj tri dana jer su dalekovodi bili uništeni. Ona je opisala pepeo kao sivi snijeg koji se nije mogao otopiti. Moj djed je tada skupio 16 golemih staklenki pepela, a jednu od njih moja obitelj drži na polici. Moja mama kaže da joj je to bio jedan od najstrašnijih dana u njenom životu."

"Užasno sam se plašio oluja sve dok nisam preživio tornado kad sam imao 12 godina. Moji roditelji su bili u trgovini i spremala se oluja. Nisam bio previše zabrinut zbog toga, pa sam stavio svoj omiljeni DVD u to vrijeme "Zvjezdani ratovi - Epizoda II: Klonovi napadaju". Sve je bilo u redu dok nije nestalo struje i neću lagati, to me je malo izbezumilo. Sjećam se da je nebo poprimilo najneobičniju nijansu zelene boje, poput one u filmu "Matrix". Dao sam sve od sebe da ostanem miran i sjetio sam se što su nas učili da trebamo učiniti tijekom vremenske katastrofe. Stalno sam gledao van i slušao radio dok nisam čuo sirene, a zatim sam otišao do jedinog sigurnog mjesta u našem stanu - kupaonice. Nakon otprilike 20 minuta doma su stigli moji roditelji. Rekli su mi da je tornado prošao na pola milje (oko 800 metara) od kuće. Nakon što sam to proživio, oluje mi više nisu toliko smetale. Preživio sam i uragan Michael, a ako bih baš morao birati između uragana i tornada, definitivno bih se odlučio za tornado."

"Doživjela sam tornada i iznenadne poplave, ali najstrašnija prirodna katastrofa koju sam proživjela bila je ledena oluja. Moja je obitelj imala sreće jer je naša kuća bila blizu elektrokompanije i struja nam je prvima došla, ali oluja je bila toliko ozbiljna da su ljudi ostali mjesec ili dva bez struje!"

"Živim u 'zemlji potresa' pa sam ih proživjela dosta. Prvi koji me jako uplašio bio je negdje oko 2010. godine. Suprug i ja smo bili kod kuće i igrali smo videoigre i u trenu on je odletio prema zidu. Zgrabila sam našeg psa i sklupčala sam se uz njega i supruga sve dok potres nije stao. Sjećam se da sam cijelo vrijeme gledala kroz prozor u sekvoje u našem dvorištu koje su se gibale poput valova, a ja sam samo pokušavala disati. Važno je napomenuti da je ovo zemlja u kojoj su česti potresi, pa je većina zgrada i domova izgrađena da bude otporna na potrese i oštećenja. Međutim, kada se zemlja kreće poput oceanskog vala, sve to zaboravite."

"Već sam se vozila kroz poplave i požare. No, 1998. godine u Watsonvilleu u Kaliforniji popucali su nasipi, a majka i ja ostale smo zarobljene u našem autu. Morala sam se nagnuti kroz prozor kako bih pomogla mami da se snalazi po cestama te sam nas tako spasila da ne upadnemo u jarak dubok više od metra. Bilo je jako napeto. Deset godina kasnije, izbio je požar između Aptosa i Watsonvillea. Moja je dvogodišnjakinja u to vrijeme bila u vrtiću i morala sam doći do nje. Mnoge je ceste blokirala policija, ali ja sam ipak pronašla put. Bilo je to poput vožnje kroz pakao: bilo je drveća u plamenu s obje strane ceste i bilo je tako vruće da su dijelovi mog auta bili oštećeni. Ipak sam uspjela doći do svoje bebe."

"Središte uragana Sandy prešlo je preko mog studentskog doma. Nastava je bila otkazana dva dana. Srećom, svi su bili na sigurnom i nije bilo nestanka struje, ali bilo je definitivno zastrašujuće. Moji roditelji nisu imali struje otprilike tjedan dana, što je za njih bilo grozno. Također, preživio sam velike snježne oluje. Jedan je profesor na koledžu rekao svojim studentima da će doći skijama na predavanje ako bude potrebno. Također, nisam mogao doći na posao zbog poplava izazvanih uraganom Ida jer je podzemna željeznica bila tada zatvorena."

"Sjećam se da sam 2004. imao oko sedam godina i bio sam u autu s nekoliko mojih rođaka i bakom. Ostavili smo jednu od mojih rođakinja u njenoj kući i čim smo skrenuli natrag na cestu, vidjeli smo ogroman tornado. Činilo se da je vrlo blizu nas i vidjeli smo mnogo krhotina koje lete okolo. Kasnije smo saznali da su te krhotine bile od klizališta u središtu grada. Skoro ništa od njega nije ostalo i od tada više nismo imali klizalište.

"Godinama prije nego što sam se rodio, obitelj moje majke živjela je na Filipinima u vrijeme erupcije stratovulkana Pinatubo 1991. godine. U početku se nije moglo puno vidjeti jer je pepeo bio posvuda. Dok su ih evakuirali, moj ujak je umro u čudnoj kemijskoj eksploziji. Cijeli taj događaj razdvojio je obitelj moje majke. Njena je mama otišla s obitelji, a njen je tata ostao pomoći u otklanjanju posljedica erupcije. Moja mama, koja je u to vrijeme bila 23-godišnja samohrana majka, morala je sama krenuti ispočetka. Ona je definitivno jedna od najsnažnijih osoba koje sam ikada upoznao."