"Moje je djetinjstvo bilo pomalo drugačije od djetinjstva većine vršnjaka, ponajprije zbog zdravstvenih ograničenja koja su me oslobađala od tjelesnog odgoja. Dok su druga djeca preskakala kozlić, trčala po dvorani ili igrala nogomet, ja sam često sjedio na klupi, svjestan da moje srce, koje volim takvo kakvo je, jednostavno ne može podnijeti takve napore. To me ponekad činilo tužnim jer sam oduvijek volio timski rad i zajedništvo, a osjećaj da sam 'isti, ali opet malo drugačiji' nije bilo lako prihvatiti", otkrio je za Net.hr Darijo Pokas (28) iz Mahova, kojeg zovu "Dobrim duhom Posavine".

Darijo je rođen s teškom srčanom bolesti, koja spada među iznimno rijetke te je prisutna kod svega oko 0,6 posto svjetske populacije, greškama na tri valvule (zaliska) koja nisu pravilno radila.

"Ta me informacija u početku šokirala i teško mi je pala, no s vremenom sam je prihvatio drugačije. Počeo sam vjerovati da sam, unatoč svemu, na neki način Bogu drag i da me upravo zbog toga izabrao biti dijelom te malobrojne skupine ljudi", kaže ovaj mladi glazbenik.

Darijo je od rođenja imao zdravstvene probleme, no tek nakon njegove pete godine, tijekom operacije hernije, liječnici su otkrili da nešto nije u redu s njegovim srcem te je utvrđeno da ima urođenu tešku manu. On bi se brže umarao od vršnjaka, kod naglih promjena vremena osjećao je bolove oko srca, slabost te je imao probleme s tlakom.

"Znao sam pitati roditelje zašto se razlikujem od ostalih, a oni su mi strpljivo objašnjavali da nisu svi ljudi jednako zdravi i da svatko nosi neki svoj teret. S godinama sam sazrio i naučio prihvatiti svoju situaciju, svjestan da mogu živjeti sasvim normalno, samo uz određena ograničenja. Sjećam se i riječi svog liječnika, prof. Ivana Malčića, koji mi je jednom rekao: 'Možeš živjeti kao i svi drugi, samo izbjegavaj teško dizanje i profesionalni sport. Odaberi školu ili posao koji te neće tjelesno iscrpljivati'. Te su mi riječi pomogle da se pomirim s činjenicom da moj put možda izgleda malo drugačije, ali da i dalje vrijedim jednako kao i drugi - onako kako me je stvorio dragi Bog", ispričao je.

'Dobri duh Posavine' uvijek spreman pomoći drugima

Unatoč zdravstvenim problemima i ograničenjima Darijo je pokušavao živjeti što normalnije, koliko su mu okolnosti dopuštale. On je ekonomist i informatičar, ali i strastveni harmonikaš, i humanitarac.

"Završio sam Ekonomsku školu u Sisku te s posebnom zahvalnošću pozdravljam sve profesore i osoblje, a osobito svoju razrednicu i profesoricu tjelesnog Helenu Dobranić. Nakon srednje škole upisao sam Fakultet organizacije i informatike, gdje sam završio preddiplomski studij PITUP - Primjena informacijske tehnologije u poslovanju. S vremenom sam se počeo baviti i Adobe alatima te razvio interes za grafički dizajn, a u slobodno vrijeme sviram harmoniku u CHIOS Bandu iz Siska i bavim se fotografijom", otkrio je.

Darijo je nadimak "Dobri duh Posavine" dobio jer ga doživljavaju kao neiskvarenu, veselu i pozitivnu osobu, uvijek spremnu pomoći i razveseliti druge. "Ljudi mi često govore da sam 'dobrica' i 'borac', ali bez obzira na to koliko je to istina, oduvijek sam nastojao biti netko tko će uskočiti kad treba i dati svoj doprinos zajednici. Posljednjih pet godina aktivno sviram harmoniku, a postalo je uobičajeno da me, prije nego što me i pozdrave, pitaju: 'Gdje je harmonika, da zapjevamo?'. To me uvijek razveseli jer znam da uživaju u mojoj interpretaciji pjesama i načinu na koji ih izvodim", kazao je.

Darijo je aktivni član DVD-a Mahovo kao vatrogasac I. klase, a sudjeluje i u radu "NK Mahovo" kao član, urednik društvenih mreža i fotograf.

Foto: Privatna Arhiva

"Redovito se odazivam humanitarnim i radnim akcijama te raznim skupovima, a vrlo često na tim događanjima zasviram svoju dragu harmoniku, onako kako najbolje znam i osjećam. Glazba je velik dio mog života. Kao tinejdžer bio sam član Tamburaškog orkestra 'Janko Stjepušin', s kojim smo 2014. godine osvojili prvu nagradu i 'Zlatni prim' pod vodstvom mog dugogodišnjeg prijatelja Ivana Klekovića. Nekoliko sam godina svirao i basprim u KUD-u 'Martinčani' u Martinskoj Vesi", rekao je.

Unutarnja borba sa strahom prije zahtjevne operacije

Darijo je na prvu operaciju srca išao kada je imao pet ili šest godina. Liječnici su tada pokušali kateterizacijom, kroz preponsku venu, doći do srca i zatvoriti "rupicu", odnosno srčani šum.

"Međutim, zahvat tada nije uspio jer je otvor bio toliko malen da za njega još nisu postojali odgovarajući instrumenti. Druga operacija, znatno zahtjevnija, izvedena je puno godina kasnije, 18. travnja 2025., na blagdan Velikog petka u KBC Rebro u Zagrebu. Zahvat je vodio prof. dr. sc. Hrvoje Gašparović, dr. med., specijalist kirurg, subspecijalist kardijalne kirurgije, FETCS, sa svojim timom: prof. dr. sc. Tomislavom Kopjarom i dr. med. Tomislavom Tokićem", kazao je.

VELIKA OPERACIJA /

Kirurg s Rebra otkrio detalje o pacijentu kojem je presađeno srce: Ovako je tekla transplantacija

"Prije operacije bio sam sklon pesimizmu i unutarnjoj borbi sa strahovima, ali veliku podršku pružali su mi roditelji, zaručnica i rodbina, a mir sam često pronalazio moleći krunicu. Povremeno su mi se javljale aritmije - epizode u kojima bih osjetio kao da mi srce nakratko 'preskoči' ili 'zastane', što je vrlo neugodan osjećaj, ali nešto s čime živim još od rođenja. Iako možda nije bilo najpametnije, posljednjih godinu, dvije, prije operacije znao sam svirati na gažama i po četiri sata bez pauze, jer harmonika za mene nikada nije bila 'težak posao' naprotiv ona mi daje mir u duši", dodao je.

Foto: Privatna Arhiva

Dr. Gašparović je Dariju u srpnju prošle godine vrlo detaljno objasnio cijeli postupak i plan zahvata. Liječnički konzilij je odlučio da će mu se tijekom operacije popraviti tri oštećene valvule te zamijeniti korijen aorte.

"Iako sam potpuno vjerovao prof. Gašparoviću, ta mi je informacija isprva zvučala zastrašujuće, kao i mojim roditeljima i zaručnici, koji su cijelo vrijeme bili uz mene kao najveća podrška. Profesor mi je od prvog trenutka ulijevao sigurnost i svojim je pristupom dao snagu, vjeru i nadu da će sve završiti dobro. No, unatoč tome, nakon izlaska iz njegova ureda vodio sam unutarnju borbu sa strahom koji je dolazio niotkuda i pratio me još nekoliko dana. Na kraju sam odlučio prepustiti se liječnicima i dragom Bogu. Kada je napokon došao dan operacije, probudili su me u 6:45 sati zbog pripreme za salu, i iznenađujuće, nisam osjećao ni strah, ni pritisak, iako sam večer prije bio iznimno nervozan i uplakan na video pozivu s obitelji, misleći da ih možda više nikada neću vidjeti. To je osjećaj koji nikome ne bih poželio", ispričao je Darijo.

PREBRODILA SVE /

Dijana se borila s rakom, a onda dobila otkaz: 'Kao da nije bilo dosta sve što sam preživjela'

'Čuo je sve moje besane noći, molitve i suze'

Operacija je trajala dugih i neizvjesnih 12 sati, a Darijo je oko 13 sati proveo pod anestezijom te je, u konačnici, 25 sati bio uspavan. Njegovi najbliži bili su u iščekivanju i velikoj brizi te im je vrijeme vrlo sporo prolazilo. Darijo potječe iz pobožne obitelji, no tvrdi da sebe ne smatra "bogomoljcem". Vjera mu je uvijek bila oslonac te mu je pomogla da prebrodi životne poteškoće i izazove, a prije operacije dobio je Bolesničko pomazanje koje mu je donijelo mir te mu je osjećaj Božje blizine pomogao da hrabrije uđe u sve što ga je čekalo.

"Često kažem 'Bogu hvala', jer upravo mi je On davao snagu u najtežim trenucima. Prošle sam godine s obitelji posjetio marijansko svetište u Međugorju, gdje sam Gospi predao sve svoje brige, strahove i misli te zamolio da, ako je to u Božjem planu, blagoslovi moju operaciju i sve koji će u njoj sudjelovati. Od trenutka kada sam prvi put čuo da bi me jednoga dana mogla čekati operacija na otvorenom srcu, molitva, krunica i zagovor za moje liječnike postali su moj svakodnevni put", rekao je.

"Bilo je noći kada sam tonuo u teške misli, pred oči mi je dolazila slika operacijske sale, a ponekad su me mučile i noćne more. Kada je napokon stigao datum operacije, osjećao sam strah, ali istodobno i neobjašnjiv mir. Govorio sam si da je to Božji glas u meni, posebno jer se zahvat trebao izvesti na Veliki petak, dan Gospodnje muke. Osjećao sam da će Isus biti uz mene i blagosloviti ruke kardiokirurga. Nakon što sam se probudio iz anestezije i čuo da je sve prošlo uspješno, odmah sam znao da me Bog nije napustio, da je čuo sve moje besane noći, molitve i suze", dodao je.

"Treće noći kada su me vratili s postintenzivne na odjelu, dok sam sam ležao u sobi, osjetio sam iznenadan topli zagrljaj i niz obraz mi je potekla vruća suza; u sebi sam tiho rekao: 'Isuse, jesi li to ti?'. Taj trenutak bio mi je potvrda Njegove prisutnosti. Kod kuće sam se oporavljao bolje nego što sam očekivao, a bolovi su bili podnošljiviji nego što sam se bojao - uvjeren sam da je i to plod molitve. Rekao sam sam sebi da ću tijekom života pročitati Bibliju i, da, čitam ju. Za sve što sam preživio zahvaljujem dragom Bogu", istaknuo je.

Foto: Privatna Arhiva

Po život opasne komplikacije nakon operacije

Unatoč tome što je operacija dobro prošla, Dariju se dva mjeseca nakon nje pojavio osjećaj gušenja i nedostatka zraka dok bi bio u ležećem položaju. Isprva je mislio da je to posljedica ljetnih vrućina te da mu je srce još uvijek "friško" nakon operacije, no simptomi su iz dana u dan bili sve izraženiji.

"Noći sam provodio bez sna, a nelagoda je bila sve jača. Pomislio sam da bi uzrok mogao biti psihološki: stres, neizvjesnost i strah koji su se nagomilali kroz sve te mjesece. Potražio sam stručnu pomoć, a liječnica mi je propisala anksiolitik za lakše uspavljivanje, ali ni to nije donijelo olakšanje. Preokret se dogodio nakon što sam obavio holter EKG u Sisku. Nalaz sam odnio svojoj kardiologinji, dr. sc. Ireni Ivanec Vranešić, koja je odmah primijetila odstupanja i hitno me zadržala u bolnici. Nakon dodatnih pretraga utvrđeno je da imam tromb u aurikuli lijevog atrija te undulaciju atrija - normofrekventnu aritmiju. Rekla mi je da sam stigao doslovno u zadnji tren, jer je takvo stanje moglo završiti moždanim udarom", ispričao je.

"Nakon nekoliko dana promatranja i započete terapije, već prve večeri osjetio sam veliko poboljšanje. Kod kuće sam se morao strogo čuvati i ograničiti kretanje na najviše tisuću koraka dnevno. Svakim danom osjećao sam se sve jače. U rujnu sam bio naručen na reevaluaciju i mogući zahvat spaljivanja aritmije, pod uvjetom da tromba više nema. Zahvaljujući terapiji, tromb se povukao i zahvat je uspješno izveden. Već sljedeći dan bio sam otpušten kući", dodao je.

Darijo tvrdi da veliku zahvalnost duguje doista svim liječnicima i medicinskom osoblju koji su sudjelovali u njegovom oporavku.

DAN PRIJE VJENČANJA /

Mihaela (44) s okrutnom se dijagnozom suočila u sedmom mjesecu trudnoće. Ovo je njena priča

"Prije svega dr. Gašparoviću, glavnom operateru, i njegovom timu, čija je stručnost bila presudna u najvažnijim trenucima. Posebnu zahvalnost upućujem i svojoj kardiologinji dr. Ivanec Vranešić te njezinu timu, koji su pravodobno prepoznali komplikacije i doslovno mi spasili život. Zahvalan sam i odjelu postintenzivne kardiokirurgije i kardiologije, gdje sam primio vrhunsku skrb i podršku u najosjetljivijoj fazi oporavka. Također, zahvalan sam i onima koji se često nalaze daleko od očiju javnosti, a bez kojih operacije, posebno one na otvorenom srcu, ne bi bile moguće: perfuzionisti. Ti tihi, ali iznimno važni stručnjaci, zajedno s liječnicima i sestrama kardiologije, zaslužni su za to da srce ponovno dobije priliku kucati punom snagom. Na mojoj operaciji bili su perfuzionisti univ.mag.med.techn., ECCP Adi Dautovići univ.mag.med.techn. i ECCP Mladen Jelovečki."

"Važnu ulogu imao je i moj liječnik obiteljske medicine, dr. med. Emir Sušić, koji mi je bio na raspolaganju doslovno 24 sata, kao i moj stomatolog, dr. med. dent. Igor Martinko, koji brine o tome da moji zubi budu zdravi, što je osobito važno za svakog srčanog bolesnika. Neizmjerno sam zahvalan i prof. dr. sc. Draženu Pulaniću, svom hematologu, koji brine o mojoj trombocitopeniji i time o jednoj od najvažnijih životnih tekućina - krvi. Veliku zahvalnost dugujem i svim fizioterapeutkinjama i fizioterapeutima te ostalom medicinskom osoblju koji su bili uz mene u svakom trenutku, spremni odgovoriti na svaki moj 'nemoćan' poziv tijekom oporavka. Svi oni zajedno bili su ključ mog povratka u život, a njihova stručnost, briga i humanost ostavljaju neizbrisiv trag", istaknuo je.

'Vjerujem da bi liječnici trebali biti više cijenjeni i poštovani'

Darijo kaže da se osam mjeseci nakon operacije srca osjeća relativno dobro.

"Još uvijek nije sve potpuno kako bi trebalo biti, ponajviše zato što su tromb i aritmija koje su se pojavile nakon zahvata dodatno opteretile srce i privremeno ga dovele u lošije stanje nego prije same operacije. Ipak, zahvaljujući Bogu i medicinskoj terapiji koju svakodnevno uzimam (11 tableta), iz dana u dan osjećam napredak.

Polako se vraćam svojim uobičajenim životnim aktivnostima, ali s dozom opreza. Hodam više nego prije operacije, osjećam da imam više zraka i primjećujem da se manje umaram. Srce još nije u stanju kakvom su ga liječnici planirali dovesti, ali duboko vjerujem da će se, uz Božju pomoć i pravilnu terapiju, sve postupno posložiti na svoje mjesto."

Dariju su u najtežim trenucima pomogli vjera, obitelj, glazba, rodbina i prijatelji te njihove ohrabrujuće riječi: "Bit će sve dobro". Veliku snagu davala mu je i odanost njegovih liječnika, koji su neprestano bili uz njega.

"Duboko vjerujem da bi liječnici trebali biti više cijenjeni i poštovani, jer njihov poziv nije samo posao - to je dar od Boga. Zamislite samo kako je to doći kući i reći svojoj obitelji: 'Danas sam spasio dva života i utješio dvije obitelji'. To je nešto što se ne može platiti nikakvim novcem", rekao je.

Foto: Privatna Arhiva

"Moja je majka oduvijek željela da postanem liječnik. Iako me život odveo u informatičke vode, u sebi sam uvijek nosio odluku da ću pomagati ljudima na svoj način: činiti dobro, širiti pozitivu i biti utjeha onima koji prolaze kroz teške trenutke. Možda sam pomalo preosjećajan, ali takav sam! Kad vidim tužnu osobu, odmah me stegne u grlu i pitam se što joj se dogodilo, s druge strane, kad vidim nekoga sretnog, i meni odmah postane lakše", otkrio je Darijo.

"Pet mjeseci nakon operacije prvi sam put ponovno uzeo svoju harmoniku u naručje. Nekome je to samo instrument, običan predmet, ali meni je mnogo više - dio mene, dio moje duše. Neću kriti da su mi suze same krenule niz lice. Bio je to snažan, emotivan trenutak, jer duboko sam se bojao da možda više nikada neću moći svirati i uveseljavati druge glazbom", dodao je.

Nesebična podrška obitelji i zaručnice

Tijekom borbe za život i oporavka od operacije najveća podrška Dariju bila je njegova zaručnica Laura.

"Nakon povratka iz bolnice ona je za mene bila doslovno sve: oslonac, snaga i mir u trenucima kada mi je to najviše trebalo. Neizmjerno sam joj zahvalan jer je pokazala što znači prava ljubav, ona koja ne posustaje ni u najtežim trenucima. U vremenu kada se mnogi okrenu i udalje čim postane teško, ona je ostala. Bila je uz mene bez zadrške, bez straha i bez pitanja", rekao je.

"Ogromnu zahvalnost dugujem i roditeljima, koji su jedan od najvećih darova koje dijete može imati. Oni su najdivniji roditelji na svijetu, ljudi koji su uvijek seku i mene stavljali ispred sebe. Njihova ljubav, briga, savjeti i bezuvjetna podrška nešto su što, nažalost, danas ima vrlo malo obitelji. Mi smo oduvijek bili izuzetno povezani, a ova teška životna borba samo nas je dodatno učvrstila i ujedinila", istaknuo je Darijo.

"Mama Željkica i tata Ivica kroz cijeli su moj život činili toliko dobrih i lijepih stvari za moju sestru Ivu i mene da su pravi primjer istinskih, predanih i nesebičnih roditelja. Njihova snaga i toplina davali su mi motivaciju čak i u najtežim trenucima, a njihova vjera u mene bila je snažnija od bilo kojeg straha. Moja sestra također je uvijek bila uz mene, pružajući svoju 'sestrinsku' ljubav i podršku kad god bi mi nešto zatrebalo. Posebno mjesto u mom srcu zauzima djed Tomo, od kojeg milja zovemo Dida Tomo, koji mi je i prije i nakon operacije davao riječi podrške i snage: 'Ja to mogu, ja to želim i ja to hoću'. Te riječi dodatno su me ohrabrile i dale snagu da izdržim teške postoperativne dane. Neizmjerno sam zahvalan i kumovima Niki i Zvonimiru, koji su uvijek bili uz mene, spremni pružiti utjehu kad mi je to najviše trebalo", kazao je.

'Dan po dan, učim uživati u svakom trenutku'

Darijo je nakon operacije i tijekom borbe za život naučio vrijedne životne lekcije te je, tvrdi, postao druga osoba koja na život gleda s više optimizma i zahvalnosti.

NADLJUDSKA SNAGA /

Goranka tijekom borbe s rakom prehodala 930 kilometara: 'Bila sam spremna na sve'

"Nakon što sam saznao da u srcu imam ugrušak, u trenutku kada su me vratili u sobu, nešto u meni se prelomilo. Nakon pola sata tišine i suočavanja sa strahom, osjetio sam da je dosta unutarnjeg nemira koji me pratio mjesecima. U tom sam trenutku odlučio sve što slijedi u životu predati dragom Bogu u potpunosti. Od tog dana, mogu reći, postao sam druga osoba. Počeo sam život gledati veselije, s više optimizma i zahvalnosti. Prestao sam se bojati, prestao živjeti pod teretom straha."

"Dan po dan, učim uživati u svakom trenutku. Počeo sam i poticati ljude oko sebe da sudjeluju u akcijama dobrovoljnog darivanja krvi, jer sam iz prve ruke vidio koliko je to važno - tijekom operacije moje cimerice Ivane i mene zalihe su bile iznimno niske. Redovito odlazim na mise i češće se ispovijedam, a svaki otkucaj svojega srca cijenim više nego ikada prije. Ono kuca zahvaljujući dragom Bogu i liječnicima koji su svojim znanjem, predanošću i vještinama učinili sve da se vratim na put života. Duboko vjerujem da Bog bolje poznaje naš put nego mi sami, i sve što jesam - sve što danas osjećam i živim, dugujem upravo Njemu", istaknuo je.

Darijo se za podršku tijekom teških trenutaka i duhovno vodstvo zahvaljuje i svojoj župi sv. Martina Biskupa u Martinskoj Vesi i svim župljanima, zajednici Marijine legije te svećeniku, vlč. Ivici Šimunoviću.

POGLEDAJTE GALERIJU

'SVE IMA SVRHU' /

'Zašto Bog ne zaustavi loše na svijetu?' Ovako religije tumače postojanje dobra i zla

POGLEDAJTE VIDEO Poznati liječnik razotkriva mitove o perimenopauzi i menopauzi: 'Važno je pričati o tome'