Svjetska zdravstvena organizacija ima čak i niže standarde nego mnoge američke i kanadske udruge nutricionista, pa kao nužnu dnevnu dozu navodi oko 45 miligrama vitamina C. Gdje bismo ovu dozu mogli pronaći u prirodi? Istraživanja su pokazala da 100 grama mesnatog dijela najkiselijeg limuna sadrži 44 miligrama askorbinske kiseline ili vitamina C, dok ista količina acerole sadrži 4.600 miligrama ovog vitamina. Što je acerola? Promjer joj je samo dva centimetra, međutim ovo voće gorko-slatkog okusa sadrži 50 puta više vitamina C nego naranča i 100 puta više nego limun. Samo četiri takve prirodne voćne 'kapsule' zadovoljavaju dnevne potrebe odraslog čovjeka za vitaminom C. Ni crveni luk nije loš izbor. Osim kalcija i fosfora, nudi i askorbinsku kiselinu. Slatka crvena paprika je još jedan prirodni rudnik vitamina C. Polovica šalice narezane svježe paprike sadrži 142 mg vitamina C i samo 20 kalorija (ista količina zelene paprike donosi 60 mg vitamina C). Kuhana verzija iste količine ovog crvenog povrća nudi 116 mg vitamina C. Jedan srednje veliki kivi sadrži 70 mg vitamina C, baš kao i srednje velika naranča.
Crvena paprika, limun, kivi, naranča, šipak, crveni luk i ribiz sadrže veće količine vitamina C. Međutim, on se nalazi i u većini drugog voća i povrća, pa je raznovrsna prehrana sasvim dovoljna za podmirivanje dnevnih doza.Treba li nam taj dodatni vitamin C ili putem hrane možemo zadovoljiti svoje potrebe? 'Konzumiranjem limuna i drugog voća možemo u potpunosti zadovoljiti dnevne potrebe za vitaminom C. Sportaši i osobe pod fizičkim opterećenjem trebali bi povećati unos tog vitamina jer je on antioksidans, a pojačan metabolizam rezultira povećanjem razine slobodnih radikala u stanicama, pa ponekad te razine premaše naše enzimatske kapacitete njihovog uklanjanja. Nobelovac Linus Pauling dnevno je uzimao i do 12 g vitamina C (npr. kad bi obolio od gripe – povišenje temperature također povisuje razinu slobodnih radikala), a doživio je 90 godina. Konzumacija velikih doza tog vitamina je još uvijek upitna, no činjenica je da je kod većine sisavaca (koji ga mogu sami sintetizirati) razina vitamina C deseterostruko viša nego u čovjeka', odgovorio nam je dr. sc. Mladen Biruš, predstojnik Zavoda za opću i anorgansku kemiju i redoviti profesor na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu.
Vitamin C koji kupujemo u tabletama ili u tekućem obliku proizvodi se iz koncentrata voća i povrća bogatog ovom supstancom? 'U načelu se vitamin C proizvodi iz šećera glukoze. A glukoza se dobiva hidrolizom škroba, odnosno iz gotovo svih žitarica. Ne dobiva se iz voća jer bi to bilo preskupo. Naime, u limunu je sadržaj glukoze zanemariv, ali je sadržaj vitamina C vrlo visok i konzumiranjem tog i drugog voća možemo u potpunosti zadovoljiti dnevne potrebe', odgovara dr. Biruš.
Mnogi ipak konzumiraju vitamin C u tabletama. Kako se on točno dobiva? 'Industrijske metode proizvodnje vitamina C uključuju kombiniranje biotehnologije i kemijske tehnologije, no zbog sve zahtjevnijih uvjeta u smislu zagađenja okoliša, razvijaju se industrijske metode koje su dominantno biotehnološke. U kemijsko-tehnološkoj proizvodnji koriste se različite kiseline (ovisno o proizvođaču), a u starijem postupku i aceton, te anorganski katalizatori (platina, nikal, pa i kalijev permanganat koji je izuzetno opasan po zdravlje). Kvaliteta konačnog proizvoda ovisi o primijenjenom postupku pročišćavanja. U novije vrijeme razvijaju se nove biotehnološke metode u kojima dominira fermentacija, i to osim glukoze i nekih drugih šećera. Vitamin C se više ne proizvodi u Hrvatskoj, pa tehnologija uvezenog proizvoda ovisi o inozemnoj tvrtki. Najčešće su to kineski proizvođači, pa je teško reći koje postupke koriste, no uglavnom su koristili kombinirane postupke proizvodnje.'
'Tehnološki postupci proizvodnje vitamina C su patentirani postupci, dakle, tajni su i uglavnom nedostupni javnosti, pa i stručnjacima. Stoga nitko razuman ne vjeruje da se kemijske tehnologije postupno zamjenjuju biotehnološkim kako bi se sačuvao okoliš. Industrija brine jedino o profitu, a o okolišu brine ili onoliko koliko to mora ili koliko joj to čuva imidž društveno odgovorne kompanije. Posebice imajući u vidu da se sva proizvodnja vitamina C preselila u Kinu, gdje su radnička prava i pravo na zdrav okoliš tabu-teme. Dakle, tehnološke novosti u proizvodnji vitamina C isključivo su u funkciji iskorištenja (bio)kemijskih reakcija. Osim toga, sumnjičav sam prema masovnoj uporabi enzima, bakterija ili kvasaca u sintezi jednostavne molekule, poput vitamina C. Ti postupci uključuju i genetski izmijenjene organizme, to nitko ne kontrolira. Nusprodukti biotehnoloških postupaka slabije su definirani od onih koji nastaju u klasičnoj kemijskoj sintezi', objasnio nam je dr. Valerije Vrček, dipl. inž. med. biokemije i izvanredni profesor na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu.
Vezani članci:
arti-201109260128006 arti-201105300549006 arti-201107290732006
