Stručnjaci klaustrofobiju definiraju kao "anksiozni poremećaj koji se manifestira iracionalnim strahom od malih prostora. Ljudi koji imaju klaustrofobiju se često osjećaju skučeno i kao da se nalaze u zamci bez izlaza", piše National Geographic.
Kada osjete da su ograničeni u prostoru, ljudi koji boluju od klaustrofobije ispoljavaju tipične simptome napada panike poput znojenja, kratkog daha, hiperventilacije i drhtanja, dok neki ljudi imaju ekstremne reakcije poput povraćanja i nesvjestice.
Što je uzrok klaustrofobije?
Postoje brojne teorije o uzroku klaustrofobije, ali prevladava mišljenje da strah od zatvorenog prostora nastaje kombinacijom okruženja i genetskih faktora.
Ukoliko ste imali traumatično iskustvo u djetinjstvu (bili ste zaključani u nekom prostoru ili zatvoreni nekoliko sati), ovo prisjećanje na opasnost (bilo stvarnu ili imaginarnu) može kulminirati u reakciju straha kada se opet nađete u istoj situaciji.
Ovo ne mora važiti samo za djecu, jer se neki ljudi prvi put suočavaju sa strahom od zatvorenog prostora tek kasnije tijekom života, a iz istih razloga kao i djeca. U bilo kojem periodu života možete se naći u situaciji da ste zaključani ili zatvoreni u malom prostoru što će možda vaš mozak povezati sa strašnom sudbinom i ishodom. Klaustrofobija može biti posljedica jednog jedinog događaja ili se javiti uslijed ponavljanja istih nelagodnih situacija.
Primjerice, izlaganje samo jednoj magnetnoj rezonanci može pokrenuti klaustrofobiju, dok neprestano čitanje i praćenje vijesti o strašnim pričama ljudi koji su, na primjer, bili živi zakopani može imati sličan učinak.
Moguća je i genetska predispozicija
Ova fobija, koja nastaje promatranjem, ponekad se naziva i posrednim klasičnim uvjetovanjem. Djeca koja su promatrala roditelje koji pate od klaustrofobije mogu se suočiti s ovom fobijom iako ranije nisu pokazivali simptome. Naravno, u ovom slučaju djeca mogu imati genetsku predispoziciju za klaustrofobiju.
Dakle, moguće je da postoji evolutivna komponenta kod klaustrofobije: čini se da smo unaprijed programirani da prepoznamo i osjetimo strah u neprijateljskim okruženjima i da na određeni način odgovorimo na njega.
Neurolozi su otkrili mali dio u mozgu koji obrađuje memoriju i emotivne odgovore poput straha i nagona za preživljavanja i koji se naziva amigdala, a povezana je s klaustrofobijom. Stručnjaci su otkrili kako pacijenti s napadima anksioznosti općenito imaju malu amigdalu što uzrokuje da se ponašaju neuobičajeno i da imaju zajedničke simptome kao i ljudi koji imaju napade anksioznosti.
