Rezultati najnovije studije koja traži mikroplastične zagađivače u ljudskim tkivima do sada ne bi trebali biti iznenađenje. Uostalom, gotovo nijedno mjesto na Zemlji nije bez polimerne magle, od najviših planina do naših najintimnijih organa.
Ipak, spoznaja da prožima našu krv, donosi novu svijest o tome koliko je plastični otpad postao ekološki problem koji se širi.
Provedena istraživanja
Istraživači s Vrije Universiteit Amsterdam i Amsterdamskog sveučilišnog medicinskog centra analizirali su uzorke krvi na tragove uobičajenih sintetskih polimera širih od 700 nanometara koje su uzeli od 22 zdrava anonimna darivatelja.
Nakon što se tim potrudio kako ne bi zagađivao svoju opremu i testirao pozadinske razine plastike, dvije različite metode za identifikaciju kemijskog sastava i mase čestica otkrile su dokaze nekoliko vrsta plastike u 17 uzoraka.
Otkriće studije
Iako su se točne kombinacije razlikovale među uzorcima, mikroplastika je uključivala polietilen tereftalat, koji se obično koristi u odjeći i bocama za piće, ali i polimere stirena, koji se često koristi u dijelovima vozila, tepisima i spremnicima hrane.
U prosjeku je izmjereno 1,6 mikrograma plastičnog materijala na svaki mililitar krvi, pri čemu je najveća koncentracija bila nešto više od sedam mikrograma.
Istraživači nisu mogli dati preciznu analizu veličina čestica zbog ograničenja metoda ispitivanja. Sigurno je, međutim, pretpostaviti da bi tijelo lakše primilo manje čestice bliže granici od 700 nanometara analize nego veće čestice veće od 100 mikrometara.
Što to znači za naše zdravlje
Što sve to znači za naše zdravlje i dobrobit na duge staze, nije sasvim jasno.
S jedne strane, još uvijek postoji toliko toga što jednostavno ne znamo o kemijskim i fizičkim učincima sićušnih plastičnih materijala smještenih u našim stanicama. Studije na životinjama upućuju na neke ozbiljne zabrinjavajuće učinke, ali tumačenje njihovih rezultata u kontekstu ljudskog zdravlja daleko je od jednostavnog.
Ipak, problem postaje sve veći, a plastični otpad koji ulazi u naše oceane bi se trebao udvostručiti do 2040. Kako se sve te odbačene cipele, vilice, kruh, volani i omoti od čokolade postupno raspadaju, sve će veća koncentracija mikroplastike postupno pronaći svoj put do našeg krvotoka.
Ako je doza ta koja stvara otrov, moguće je da bismo u nekom trenutku mogli prijeći granicu gdje bi relativno bezopasni tragovi stirena i PET-a mogli početi imati alarmantne učinke na način na koji naše stanice rastu, osobito tijekom razvoja.
"Također, općenito znamo da su bebe i mala djeca osjetljiviji na izloženost kemikalija i čestica, to me jako brine", rekao je Dick Vethaak, ekotoksikolog na Vrije Universiteit Amsterdam, Damianu Carringtonu iz The Guardiana.
Filtriranje u plućima
Imajući na umu mali broj volontera, to je još jedan dokaz da prašina koju proizvodi sintetički svijet nije u potpunosti filtrirana u našim plućima i crijevima.
Ovdje se javlja i pitanje, pluta li plastika u plazmi ili su ju progutala bijela krvna zrnca. Svaki scenarij imao bi posljedice na to kako se čestice kreću i na koje tjelesne sustave mogu najviše utjecati.
Bit će potrebno puno više istraživanja na većim, raznovrsnijim skupinama kako bi se grupiralo kako i gdje se mikroplastika širi i nakuplja u ljudima te kako je naše tijelo na kraju odbacuje.
Ovo istraživanje objavljeno je u Environment Internationalu, piše Science Alert.
