Kada, do tada posve zdrava, 30-godisnjakinja dobije 'crno na bijelo' nalaz kako joj u glavi stoji tempirana bomba, zivot joj se okrene naopako. U trenu. No, pola godine nakon prezivljenih trauma i operacije, Miranda pripovijeda kako se ta bomba mogla otkriti i ranije, samo da je poslusala svoje tijelo. I muza. "Vjeciti sam optimist. Valjda, rodena vesela", smije se Miranda, inace majka dvoje djece.
"Prije mozda dvije godine narav kao da mi se pocela mijenjati. Nisam ja ta koja je to primijetila, uocio je to moj suprug. On mi veli da bi navecer znala onako sjetno gledati u daljinu, sto do tada za mene nije bilo tipicno" ispricala je Splicanka za Slobodnu Dalmaciju. Stalno ju je pitao sto se to s njom zbiva, nije shvacala sto joj zeli reci, jer, nista po njoj nije bilo drukcije.
"Sve je bilo u najboljem redu, ljubav je cvjetala, djeca bila zdrava i razigrana, ali ja bih svejedno navecer legla u krevet ociju punih suza. Nisam znala objasniti samoj sebi sto mi je, cak sam posumnjala na depresiju" priznaje Miranda. I tako je to nekako krenulo, obratila se za pomoc svojoj lijecnici, kazala joj kako se fizicki osjeca posve dobro, ali emocionalno i ne bas.
Pregledala ju je doslovno od glave do pete i jedna je snimka pokazala novotvorinu u mozgu. Tesko joj je i prisjetiti se tih trenutaka. Uslijedila je operacija, potom cekanje citoloskog nalaza i tada je cijeloj obitelji pao kamen sa srca. Nalaz je pokazao da je bila rijec o dorocudnoj izraslini. Miranda je danas zdrava zena. I vesela, opet, smije se... Sebi zamjera jos uvijek sto nije odmah poslusala svoje tijelo, svoju dusu, "I promjena ponasanja moze biti simptom za neku bolest, barem je to u mom slucaju bilo tako."
Druga sugovornica Marina uocila je promjene u ponasanju kod svojeg oca, inace sveucilisnog profesora u mirovini: "On je uvijek bio organiziran, jasan, pun zivota, a onda je odjednom poceo traziti kljuceve, nije znao gdje mu je vozacka, sve to moze izgledati benigno ovako sa strane, ali to je covjek kojem je uvijek sve bilo na svojem mjestu. Kada me jednoga dana upitao koji je datum i koji je dan, znala sam da je nesto gadno krenulo u krivom smjeru."
I stvarno jest. Jer, lijecnicke su pretrage pokazale da je rijec o Alzheimerovoj bolesti. Danas, premda je pod terapijom, Marinin tata ne razlikuje, recimo, 20 od 100 kuna, a i nerijetko na burno jutro posegne za majicom kratkih rukava. "Tuzno, ali tako je. Zamjeram si samo sto nismo promjene uocili ranije, mozda se dalo stogod napraviti da tijek bolesti bude usporeniji barem", zamjera si Marina.
Treci sugovornik, Davor, prije nekoliko godina je operirao cistu na mozgu. No, nije ga prije postavljanja dijagnoze boljela glava, sto bismo, recimo, prvo pretpostavili, ne, njega je – boljela noga. "Sportas sam oduvijek. Nije mi problem bio otrcati na Marjan, a nakon toga sjesti na bicikl pa „odraditi“ desetak kilometara", kaze Davor.
Onda je, odjednom, izgubio volju za bilo kakvu tjelesnu aktivnost. Dosla je zima, pa je svoj nedostatak energije pripisao losem vremenu, onda je doslo proljece, a njemu se i dalje nije dalo izvaditi bicikl iz garaze. "Imao sam nekakav glup, tup bol u potkoljenici, koji mi nije predstavljao neku fizicku kocnicu, ako me razumijete, vec je bio toliko dosadan da me umarao. Dakle, hodao sam bez problema, nije mi noga klecala, ali me nervirala", prisjeca se. Ta dosadna i tupa bol je kod njega izazivala nervozu, i to toliku da je od opustenog i veselog sportasa, punog zivota, posao cangrizavi muskarac koji je najradije provodio dane s nogama na stolicu, mijenjajuci programe na televizoru.
"Upravo je mama bila ta koja mi je naredila da odem na pregled, i to je to", smije se, danas zdrav i oran i opet na biciklu za lijepa vremena.
http://www.slobodnadalmacija.hr/Ljepota-i-zdravlje/tabid/354/articleType/ArticleView/articleId/267226/Default.aspx
