"Nitko u Central osnovnoj školi nije htio biti moj prijatelj. Jednom je klinac kojem je toliko jako zaudaralo iz usta rekao učiteljici da ne želi sjediti kraj mene zato što sam odvratna, a ona je udovoljila njegovu zahtjevu.
Bilo je to loše doba za biti klinac u osnovnoj školi. Ali je bilo odlično vrijeme za biti Mormon.
Bila sam u crkvenoj školi. Tyler Petersen, dečko iz druge osnovne škole, najzgodniji dečko ondje kojem je glas mutirao brže nego ikome u mojoj školi i koji je uvijek nosio kratke hlačice i mirisao na muškarca, znao je moje ime i sjedio je kraj mene, čak se i dopisivao sa mnom kad smo gledali filmove o vječnim obiteljima. Ashley Seeley, koja je nosila tuš na očima, osvojila prvo mjesto na natjecanju u plesu i koja je znala kako isplesti francuske pletenice toliko sitne da ste ih jedva mogli vidjeti, imala je moje fotke uokvirene u svojoj sobi. Ja sam bila na slikama s njom, točnije, i izgledale smo toliko sretno da biste pomislili kako su to zapravo one fotke koje već dobijete u okvirima.
Navukla sam se. Molila sam svaki dan, svako jutro, svaku večer
Crkva je bila moje ostvarenje sna u stvarnom životu - išla sam ondje na tri sata svake nedjelje i na dva sata svake srijede. Navukla sam se.
Molila sam i molila. Ispod plahte sam stavljala manje kamenje, tako da - ako bih se ikada zaboravila pomoliti prije odlaska na spavanje, kad bih legla na krevet osjetila bih kamenje i sjetila se. Bila su to tri kamena, otprilike veličine jajeta, a na njih bih napisala POMOLI SE. Prije spavanja, maknula bih kamenje i stavila ga na pod, kako bih stala na njih ujutro kad bi se probudila i sjetila se da se moram pomoliti.
Da, ovo vam se može činiti pomalo pretjeranom praksom. Ali Joseph Smith, osnivač Crkve i prvi prorok, jednom je rekao da "religija koja ne zahtjeva žrtvovanje nikad neće imati dovoljnu snagu da proizvede vjeru za život i spasenje."Bila je to pamtljiva rečenica i zapravo mi je to bila najbolja rečenica na svijetu. Tada sam imala 14 godina, a to su bile posebno uzbudljive godine - jer je baš toliko godina imao Joseph Smith kad je osnovao ovu Crkvu. Također, to kamenje uopće nije bilo oštro niti išta slično.
Sjetila bih se njihovih lijepih riječi
Svaki put kad bih ostalim članovima 2. Odjela Plymoutha pokazala svoje crteže ili rečenice koje sam izmislila, Tyler bi mi šapnuo: 'To je bilo genijalno!', a njegove bi usne bile tek nekoliko milimetara od moga uha. Sve bi mi djevojke pisale poruke i govorile kako im se jako sviđaju moje rečenice i svjedočanstva, a ja bih ih spremala u Svetu knjigu. Svaki puta kad bi me moj profesor tjelesnoga udaljio s terena jer je smatrao da sam nevjerojatno loša u softballu te da time uništavam igru ostalih djevojčica, sjetila bih se njihovih lijepih riječi...
"Sramotiš se pred svima koje znaš", rekao bi moj profesor.
"Ti si inspiracija i prava prijateljica", napisala mi je Becky.
"Dva puta si odigrala za pogrešan tim", rekao bi moj profesor.
"Toliko je svjedočanstava u tvom tako malenom tijelu. Ti si duhovna elektrana", napisala mi je Emily.
Nisam se baš previše grizla zbog toga što sam bila loša u softballu. U Central osnovnoj školi također nikog nije bilo briga. Jedini 'sat' koji je bio dovoljno snažan da u meni proizvede vjeru dovoljnu za moj život i spasenje bila je nedjeljna škola.
Sestra Campbell nam je pričala o nečemu što nikad ne smijemo raditi. O toj nekoj lošoj navici, bolesti
Naša nedjeljna učiteljica bila je sestra Campbell, vesela žena u 30-im godinama s najvećim šiškama koje sam ikada vidjela. Voljela je lijepe kardigane i ukusne šale.
Na početku školskog sata jedne nedjelje, negdje na sredini mog sedmog razreda, okupila nas je i čekala da svi potpuno utihnemo. Petero nas djevojčica bilo je u dobi od 14 do 15 godina.
"Djevojke, djevojke", rekla je, tihim glasom. "Ovotjedno predavanje tiče se masturbacije", sada je već gotovo šaptala. Čekala sam da ponovi koju god riječ da je to izgovorila, ali umjesto da nam tu riječ objasni, samo se glasno nakašljala. Pa je još malo kašljala. "Neću ponovno izgovoriti tu riječ", to je bila njena sljedeća rečenica.
Iako ovo predavanje tihog šaptanja nije započelo sjajno, vjerovala sam da će se stvari popraviti. Što god da je upravo rekla - tu neku riječ - sigurno je bilo vezano uz vječnu obitelj, a ako budem pažljivije slušala možda će mi sve postati jasnije.
Soba je bila tiša nego što sam mislila da je uopće moguće. Polovina djevojaka je pažljivo slušala svaku riječ, a polovina ih se naginjala unatrag jer im je bilo neugodno. Ja sam podigla obrve i pokušala je nagovoriti da iz tog mog znaka shvati da bi možda još samo jednom mogla ponoviti tu riječ, ili nam barem dati definiciju.
"Nećete me više čuti da to ponavljam", rekla je. "To ne pripada ovoj sobi. Ali je svugdje - čak sam to vidjela i u jednoj epizodi Oprah Show-a."
"Reći ću vam nešto o toj epizodi." Sada je gledala ravno u mene, što mi se baš i nije svidjelo. "Bila je to epizoda koju je Oprah nazvala 'Flying Solo." Imala sam potrebu pitati koja je to riječ u pitanju, onako neobavezno. Možda da ju pitam kako se piše?
Ali nije bilo više vremena. Sestra Campbell imala je još mnogo toga za ispričati o 'mastikaciji'. Ljudi kažu da je to nešto prirodno, ali nije. I da, od toga ćete se razboljeti. Ako vam se jednom dogodi, više nikad je se nećete moći riješiti.
Zapisivala sam kratke bilješke
Zapisivala sam bilješke, vrlo kratke, tako da nitko ne shvati da nemam pojma o čemu se na ovom predavanju radi. Sestra Campbell je počela plakati. I nije to bilo odglumljeno plakanje kako bi privukla našu pozornost. To su bile prave suze. Brisala je suze maramicom koja joj je u džepu stajala satima, možda godinama...
"Vi ste sve prekrasne Božje kćeri", rekla je s knedlom u grlu. "Svaka od vas je toliko prekrasna i izvana i iznutra i razmišljam o vama tijekom tjedna te sam neizmjerno zahvalna što sam vaša učiteljica. A što se tiče teme ovog predavanja - NEMOJTE TO NIKADA RADITI. Ako vam dođe želja da to napravite ili vas nešto navede na to, dođite razgovarati sa mnom. Mi vam možemo pomoći da se vratite na pravi put."
Vratiti na koji pravi put? O čemu je ovdje riječ? Počela sam brinuti. Što ako se radi o nečemu što ja neprestano radim, ali samo ne znam kako se to zove? Ali vjerojatno nije tako, urazumila sam se. Da radim nešto što odraslu osobu može ovoliko uzrujati, vjerojatno bih to znala. Mrzila sam se što nisam pitala o čemu se radi prve sekunde kad sam dobila priliku za to. Sestra Campbell gledala je u strop kako bi spriječila suze koje su navrle, dok je odlazila iz sobe. Pokušala sam misli prebaciti na nešto drugo.
Ja sam našla vlastiti način smirivanja. Kod kuće sam sama sebi u krevetu dodirivala mjesto gdje mi se spajaju noge
Naši učitelji uvijek nam daju savjete o tome kako svoj mozak odvratiti od loših misli. Najpopularnija je tehnika razmišljanja o riječima vesele dječje pjesme 'Ja sam Božje dijete'. Razmišljanje o toj pjesmi bilo je lijepo i svi su to poticali, ali uz to je svatko trebao naučiti još neki vlastiti trik. Kad bi mi u školi bilo dosadno ili bih bila tužna, skupila bih šake i pritisnula prste prema dlanovima. To me uvijek moglo opustiti.
A doma, u privatnosti - radila sam nešto malo čudnije, ali jednako dobro - rukama bih lagano prelazila preko mjesta gdje mi se spajaju noge. Prvo sporije, a zatim brže. Nikad nikome nisam pričala o tome, ali osjećaj je bio kompliciran i snažan i definitivno duhovan, a najbolje je djelovanje bilo kad bih razmišljala o tijelu žene s postera Young Woman in Excellence. Da vam budem iskrena, taj je osjećaj bio moje jedino svjedočanstvo. Ne možete imati svjedočanstvo nečega što samo piše u stihovima Svete knjige. Ali taj osjećaj, taj prekrasan, topao, ubrzan, šaren osjećaj koji sam otkrila - to je bilo nešto van ovoga svijeta. To je bila emocija koju sam tražila u svemu ostalome, ali sam je rijetko (ili nikada) pronalazila. Bilo je to potpuno različito od onog 'flying solo' momenta, što god on značio.
Kad je sat završio, nitko nije ostao kako bismo porazgovarali. Čekala sam u hodniku dok roditelji nisu došli po mene i odveli nas kući.
Gore u svojoj sobi zalijepila sam riječi one pjesme na zid, pored onog manjeg postera Young Woman in Excellence i Isusove slike. Sjela sam na pod i pogledala u to... Još sam uvijek bila u halji, tamnim hulahopkama i cipelama koje su mi svakog tjedna bile sve manje. Stavila sam ruke na koljena i samo sjedila te pažljivo slušala bilo kakvo duhovno objašnjenje toga što znači 'ona riječ'. Čekala sam svjetlo, šapat, bilo što... Tog poslijepodneva u mojoj sobi sve se činilo mogućim - samo ako budem dovoljno strpljiva.
Sjedila sam i slušala, ali nije bilo ničega, kao i obično. Ali temperatura u sobi je bila idealna. Svjetlost je bila onako, normalna. A danas čini se nije bio taj dan kad ću čuti taj mali glas - iako i dalje nisam gubila nadu da će se neko čudo dogoditi. Zatim sam legla na krevet na kojem je bilo kamenje i krenula masturbirati..."
Izvor: Lenny
