Iz rodnih Križevaca Dalibor Peršin (47) došao je u Zagreb kao kadet Policijske akademije. Kaže kako mu je to zanimanje bilo sigurniji izbor od ideje o izradi predmeta od drveta o kojoj je prvotno sanjao i uložio je puno truda da bi završio fizički zahtjevno srednjoškolsko obrazovanje. Na Akademiji se prvi put susreo s idejom tjelovježbe i izgradnje mišića, prenosi portal Pomakni Granice.
Sanjao je o karijeri detektiva
"U hodniku koji vodi do dvorane u kojoj smo vježbali stajali su posteri s poznatima iz svijeta bodybuildinga. Svi smo im se divili i sanjali o tome kako postići mišićnu masu. Ipak, fokus nam je bio na karijeri i budućnosti. Po završetku Akademije rasporedili su me da radim na osiguranju objekata veleposlanstava, pa sam tako najprije čuvao švicarsko, bosansko i na kraju američko veleposlanstvo u Zagrebu", prisjeća se Dalibor.
Pričao je kako je imao velike snove i ideje o svojoj karijeri te se nadao da će jednog dana postati detektiv. A onda su se u sekundi svi snovi raspršili. Odradio je svega 13 smjena, odnosno 33 radna dana na dužnosti.
"Bio je 14. srpnja prije 29 godina. Osiguravao sam američko veleposlanstvo kad je kolega na kraju smjene slučajno, pokazujući mi oružje, pucao u mene. Bili smo uvjereni da me nije pogodio jer ništa nisam osjetio, no pet minuta poslije uočio sam krvavu mrlju na košulji. Pokušao sam ustati, no nisam mogao, a tad su počeli i ozbiljni bolovi koji su se pojačavali. Zvali su Hitnu i prebacili me u bolnicu", rekao je.
Loše prognoze
Liječničke prognoze su bile loše i Daliboru su rekli da nikad neće hodati. Nakon obrade i operacije, probudio se u šok sobi. Metak je razorio desni bubreg i morali su ga izvaditi, oštetio je jetru, 12. grudni kralježak i leđnu moždinu.
"Bio sam životno ugrožen i prvih nekoliko dana bilo je pitanje hoću li preživjeti. A onda, nakon toga, zanimalo me samo hoću li prohodati. No odgovor na to pitanje su svi izbjegavali dok mi konačno kirurg nije rekao da za to nema šanse. Rekao mi je da su moja oštećenja takva da ću doživotno ostati u kolicima. Kad sam to čuo, dva dana sam plakao. A onda sam odlučio da ću to promijeniti i da su za mene samo dvije moguće opcije – ili ću hodati ili umrijeti", ispričao je.
U to je vrijeme sanjao o svojim prvim koracima.
"Njihov je zadatak ondje bio osposobiti me za samostalan život u kolicima, no s tim se nisam mogao pomiriti. Imao sam osjet i mogao sam neznatno napeti mišiće lijeve noge, a tek kasnije mogao sam micati prstima desne noge. Zbog svega toga bio sam siguran da nisam u slijepoj ulici te da uz puno truda i ulaganja mogu promijeniti sudbinu koju su mi predviđali", nastavio je.
Na tom se putu susretao s usponima i padovima, a uskoro je počeo vježbati i raditi na sebi. Tri mjeseca nakon ranjavanja u toplicama su mu rehabilitatori ponudili hodalicu i pokušali ga postaviti na noge.
"Dvojica su me držala uz hodalicu da ne padnem, a treći mi je vukao noge držeći me za nogavice. Bilo je to užasno iskustvo nakon kojeg sam prvi put povjerovao da nikad više neću prohodati. Jedva smo napravili nekoliko takvih polukoraka od kreveta do vrata, a potom sam se srušio na krevet posve iscrpljen i odmah zaspao", rekao je.
Naime, terapeuti su prepoznali njegovu volju i napredak te uvidjeli da šansa ipak postoji. Stoga mu nisu dopustili da odustane. Dolazili su svakodnevno potičući ga na rad na sebi.
Prohodao je
"Obitelj me došla posjetiti na blagdan Svih Svetih i tad sam, da bih im pokazao što sam postigao, kratko ustao iz kolica i napravio par koraka na štakama. Za mene je to bilo nezamislivo iscrpljujuće, no za njih je to bio tračak nade zbog kojeg su otišli doma u suzama", ispričao je.
Tjelovježba je postala svakodnevna obveza, a Dalibor kaže da mu je to pomoglo održati stanje Pred Božić je konačno dobio otpusno pismo i vratio se kući.
"No tek sam tada vidio u kako sam lošem stanju. U toplicama je sve prilagođeno ljudima s invaliditetom, a ja sam se morao uklopiti u stvarni život bez prilagodbi. Iako sam mislio da sam napredovao, tek sam tada uvidio da je još puno posla ispred mene. No kad sam već došao tako daleko i od nepokretnog čovjeka s invaliditetom postao netko tko može stajati na vlastitim nogama, nastavio sam raditi na sebi", rekao je Dalibor objašnjavajući kako je tad kupio časopise o fitnessu te naučio kako ojačati mišićne skupine koje mu trebaju.
"Nabavio sam nekoliko utega i bućica te sam kupio utege s pijeskom koje sam vezao za noge. No tu sad imate onaj drugi problem, a to je okolina. Moji doma su me podržavali, no svi drugi su se čudili što želim hodati. Govorili su mi da sam lud, da bih trebao ležati, a ne hodati uokolo. A meni je hodanje bilo ključno i nisam imao namjeru odustati od toga", kazao je.
Oporavak
Rad na sebi za njega je stalni proces i kaže da, iako liječnici smatraju da se oporavio, on se s tim ne slaže.
"Nikad se više nisam vratio na istu razinu na kojoj sam bio, no ljudi danas na meni ne mogu vidjeti sa sam imao ikakve probleme i hodam normalno. Prije puno godina moj liječnik mi je rekao da sam medicinsko čudo jer je bio uvjeren da nikad neću hodati. Šteta koju je metak izazvao činila se nepopravljivom, no ja vjerujem da me spasilo vježbanje u kombinaciji s mojom upornošću", nastavio je.
Istaknuo je da je usredotočenost na cilj ono što mu je pomoglo bez obzira na prepreke.
"Prošlo je 29 godina i toliko sam se trudio i trenirao da su posljedice izvana nevidljive, ali ono što nosim u sebi je nešto posve drugo. Uspio sam ojačati fizički, ali i psihički jer sam potisnuo sve što mi se dogodilo. Počeo sam se baviti kinologijom te osim što uzgajam pse, sudim na kinološkim natjecanjima i vodim školu za pse. Uzgajam zečeve, pošumljavam i sve negativno pretvorio sam u nešto pozitivno. Radije gledam životinje i biljke kako napreduju nego da tugu utapam u kafiću", zaključio je.
POGLEDAJTE OVAJ VIDEO: Više od 116.000 korisnika dobilo iskaznicu za osobe s invaliditetom: Ostvaraju velike popuste i pogodnosti
