Kad nam se spomene bilo kakav oblik poremećaja u prehrani, vjerojatno bismo ga odmah na prvu povezali s nekom mlađom osobom, najčešće tinejdžericom, koja se očajnički želi pretvoriti u jednu od mršavica iz onih modnih magazina.
Priličan šok
U početku komplimenti
A tako je razmišljala i danas 55-godišnja Joanne Cook, sve dok joj liječnici u 43. godini nisu dijagnosticirali anoreksiju. Bio je to priličan šok za ovu uspješnu poslovnu ženu, suprugu i majku četvero djece iz Tasmanije.
"Bila sam izbezumljena, pomislila sam kako sa mnom nešto zaista nije u redu s obzirom da su mi u mojim godinama dijagnosticirali poremećaj u prehrani", ispričala je Joanne za australski Daily Mail.
U početku dobivala komplimente
Htjela je postati još mršavija
Joanne je polako počela gubiti kilograme, što je u početku izazivalo komplimente od strane njene obitelji i prijatelja - jer nitko nije ni slutio o čemu se zapravo radi.
"Prodavačice bi mi u trgovini znale reći: 'Ajme, tako si sitna, izgledaš odlično.' A takve ti riječi daju poticaj da s namjerom nastaviš gubiti kilograme", priznaje Joanne. Upravo su je ovakvi komplimenti naveli na razmišljanje kako bi stvarno trebala postati još mršavija, a čak i kad se zbog gubitka kilograma njeno zdravstveno stanje pogoršalo, nije željela stati.
"Kosa mi je počela otpadati i neprestano sam osjećala vrtoglavicu, ali sam sama sebi nastavila govoriti - Izgledaš u redu, izgledaš dobro", prisjeća se.
Alarm za uzbunu
Posjetila je svoju liječnicu
Tek kada je jedna od kolegica s posla primijetila koliko Joanne zaista premalo jede tijekom dana te sve ispričala njenom suprugu, shvatili su da se nešto opasno promijenilo.
"Suprug mi je rekao kako moram posjetiti svoju liječnicu, što sam ja zatim i učinila. No mislim kako ni ona ni ja nismo bile svjesne kakav nas dug i mučan proces očekuje", tvrdi. Ipak, čak i kad je znala da ima anoreksiju, Joanne je negirala da se s njom nešto događa i da je stanje iz dana u dan sve gore.
U Tasmaniji nije postojala klinika za liječenje
S obzirom da u Tasmaniji tada nije postojala klinika za poremećaje u prehrani, nije mogla odlaziti na intenzivnije terapije liječenja, a isto tako nije htjela otići u neku drugu državu i ostaviti svoju obitelj samo kod kuće.
Također je priznala kako se bojala otići na liječenje u kliniku upravo zbog godina u kojima je tada bila. "Bilo me sram, mislila sam da će svi ondje biti tinejdžeri, a meni je tada bilo više od 40 godina", kaže.
S bolesti se borila sama, kod kuće
Kod kuće je većinom bila sama
Tako je većinu vremena provodila kod kuće, sama, boreći se s bolesti koja ju je sve više proždirala i trudeći se ozdraviti svoje tijelo i um. "Rane faze i počeci oporavka gori su nego neprestana mučnina. Dane bih provodila sama kod kuće i padala bih u sve dublju depresiju, jer nisam znala kakva me budućnost čeka", prisjeća se Joanne svojih najtežih dana.
S vremenom je ipak uspjela pobijediti ovaj opaki poremećaj, ali kaže kako bi se osobama, koje kao i ona u kasnijim godinama obole od ovakve bolesti, trebalo pružiti više podrške i pomoći im da se izliječe.
Odraslima treba više podrške
Tinejdžeri obično dobiju puno više podrške nego odrasli
"Većina ljudi misli kako samo tinejdžerice mogu oboljeti od poremećaja u prehrani, a upravo zato se odrasle osobe boje potražiti pomoć. Postoji određena stigma oko ovog problema", kaže te dodaje kako moramo biti svjesni koliko je odraslim osobama teže uočiti da problem uopće postoji, zbog čega ne dobivaju pravovremenu dijagnozu i liječenje.
"Mladi ljudi obično imaju roditelje koji se pobrinu da dobiju potrebnu pomoć. A odrasli ljudi moraju sami otići po pomoć i prije toga sami otkriti da su uopće bolesni."
Osnovala dobrotvornu organizaciju
Upravo iz ovih razloga Joanne je osnovala dobrotvornu organizaciju Tasmania Recovery from Eating Disorders (TRED),a u sklopu nje pomaže osobama koje se bore sa sličnim problemima s kakvima se i sama borila.
Oboljelim su osobama osigurane grupne terapije, dok se za obitelji redovito organiziraju edukacijska predavanja te im se pruža maksimalno podrške u najtežim trenucima. "Dovodimo ljude koji su se oporavili kako bi razgovarali s onima koji se trenutno bore s bolešću. Također, shvaćamo koliko je odraslim osobama važno da cijela njihova obitelj bude uključena u proces, jer - ne možeš se oporaviti potpuno sam."
