Oko 90 posto tetraciklina, penicilina, cefalosporina, sulfonamida, aminoglikozida, kinolona i još ponekih antibiotika potroši se u izvanbolničkom liječenju. Na našu žalost, sveukupna potrošnja antibiotika u Hrvatskoj vrlo je visoka, pa rezistencija na antibiotik iz godine u godinu raste. Najveća potrošnja zapažena je u Zagrebu, Osijeku i Puli, a najniža u Čakovcu i Koprivnici.
Problemi s antibioticima nisu mali ni u bolnicama, no uglavnom počinju kad obiteljski liječnici šakom i kapom propisuju antibiotike za liječenje infekcija respiratornog i urinarnog trakta. A to čine iako i oni koji medicinu nisu studirali znaju da čak 95 posto infekcija dišnog sustava uzrokuju virusi, ne koje antibiotici ne djeluju.
Prije 25 godina i Norvežane su mučile superbakterije, no norveški zdravstveni sustav krenuo je u protunapad agresivnim programom, koji je od Norveške stvorio zemlju s najmanje infekcija na svijetu. Ključni dio ovog programa bilo je značajno smanjenje upotrebe antibiotika. Studije širom svijeta dokazale su da se norveški model može preslikati vrlo uspješno te da su brojne smrti – samo u SAD-u godišnje od superbakterija umre 19.000 osoba, što je više nego od AIDS-a – nepotrebne.
Pa, ako i ne mare za norveški model, naši liječnici bi antibiotike trebali propisivati samo ako sumnjaju na dodatnu bakterijsku infekciju, primjerice streptokokom, koju prate simptomi povećane tonzile, povećanja i bolnosti limfnih čvorova, odsutnost kašlja i odsutnost kataralnih simptoma uz temperaturu od 38 i više. U suprotnom, nakon kure antibiotika, najmanje što možemo očekivati je poremećaj ravnoteže crijevne flore, dok su neki antibiotici štetni za bubrege i jetra te loše utječu na sluh.
Ipak, pacijenti inzistiraju na antibioticima i kod virusnih infekcija.
Problemi povezani sa zloupotrebom antibiotika
1. Otpornost na antibiotike širi se svijetom Prometnom povezanošću šire se i bakterije, pa je neosjetljivost na određeni antibiotik podjednako izražena u različitim krajevima svijeta iako se taj lijek ne upotrebljava u istoj mjeri ili se uopće ne koristi.
2. Liječenje na svoju ruku stvara superbakterije Posuđujete li tuđe antibiotike, pa zatim idete liječniku, otežavate dijagnozu i liječenje. A ne popijete li propisanu dozu do kraja, skraćivanjem liječenja bakterija će preživjeti i razmnožiti se.
3. Svaki antibiotik ne djeluje na svaku bakteriju Antibiotike treba dati tek nakon mikrobiološkog pregleda. Izoliranjem bakterije koja je izazvala bolest moći će se odrediti antibiotik koji će se najučinkovitije s njom izboriti.
Nažalost, i mnogi roditelji dolaze kod pedijatra sa zahtjevom da djetetu propiše baš neki određeni antibiotik na koji dijete, navodno, najbolje reagira. Međutim, ako ga lijek propiše bez rezultata brisa, grla i nosa, analize krvi ili mokraće, liječenje može biti dugo i neučinkovito.
4. Antibiotici ne ubijaju viruse Pacijenti skloni samoliječenju posežu za antibioticima čak i kad imaju virusnu infekciju, poput prehlade, hunjavice i bolova u grlu. No, tako neće ubiti viruse, nego stvoriti rezistentnost na njih.
5. Antibiotici ubijaju i korisne bakterije iz crijeva, vaginalne flore i usta koje imaju obrambenu ulogu u organizmu Kad ih nema, dolazi do pojave štetnih mikroorganizama, kao što su gljivice, stoga nije ništa neobično da se nakon kure antibiotika pojavi neka druga infekcija.
Prethodni članci:
arti-201003290197006 arti-200911190253006 arti-201002260677006 arti-200912310090006 arti-200911160699006
