Doc. dr. sc. Darko Breitenfeld, neuropsihijatar i alkoholog, voditelj klubova liječenih alkoholičara Zagreba, čovjek je s iznimno velikim iskustvom. Zašto smatra da su političari presudni za neuspjeh prevencije alkoholizma u Hrvatskoj (časopis Forbes ocijenio nas je po tom pitanju kao najgoru zemlju), pojasnio nam je tijekom razgovora uz toplu čokoladu.
Zašto ste digli glas protiv pivske industrije?
Oni govore da poštuju zakonske odredbe i ne ciljaju na mladu populaciju, no osnovni cilj im je upravo dobiti mlade potrošače. Zato i rade nova pića. Pivo ima taj gorak okus, a u zadnjih pet do sedam godina, pivska industrija ga prikriva ubacivanjem voćnih sokova, te tako želi navući mlade ljude. Jer stari su takvi kakvi jesu, neće se puno mijenjati. Njihova osnovna želja je potaknuti mlade da piju. Pivo je, osim toga, najjeftinije alkoholno piće i brzo te opije. To su shvatili svi alkoholičari u prvih mjesec dana opijanja. Zbog toga je svjetski alkoholizam, koji je nekad u određenim podnebljima bio uglavnom vinski, ili se temeljio na žestokim pićima, postao uglavnom pivski alkoholizam, tako je u cijelome svijetu. To ne govorim ja, nego cijela stručna javnost.
1. Smrt mladih ljudi na cestama. 2. Nasilje i zlostavljanje u obitelji, te rastavljenost (75% je posljedica alkoholiziranja). 3. Narušeno zdravlje i prerana smrt samog alkoholičara.
Izjavili ste da u Hrvatskoj vlada alkoholno bezakonje. Tko je glavni krivac?
Stručnjaci zasad ne uspijevaju uvesti strože zakonske mjere oglašavanja, prije svega zbog političara. Politika je usko vezana uz alkohol. Vi ne možete promijeniti nečije uvjerenje, a da ga malo ne opijete. Osim toga, među političarima kao grupom je najveći broj alkoholičara, tako je širom svijeta.
Dakle, političari ne potiču zdravu klimu, no koji dijelovi sustava najlošije funkcioniraju?
To su prije svega socijalna služba, policija i sudstvo. Socijalna služba koja bi trebala biti ključna u rješavanju problema je preopterećena.
U čemu je zakazala policija?
Policajci često gaje mačistički pristup i prilikom intervencije staju na stranu alkoholičara. Ponekad je i žena zločesta, ali ipak je 80 posto krivice na strani muža koji pije. Oni bi ih trebali isti čas poslati prekršajnom sucu. No, kod nas i obitelj plaća kaznu, nažalost. Ali i ta kazna je mali ulog za veliku dobit. Policajci se ne brinu ni o maloljetnicima koji piju na cesti. Otežavaju im i roditelji koji se na pozive policije koja je privela njihovo dijete oglušuju jer su i sami alkoholičari pa ne dolaze po njih.
Prekršajni sudovi su znate već kakvi. Trebali bi ih zadržati barem tri dana, nakon kojih se oni znatno smekšaju. Tijekom tog razdoblja se pozove i žena, koja će ga barem zbog djece podupirati tijekom liječenja i pomoći u oporavku, makar se odlučila i rastati. Velik dio žena pristane na ovaj prijedlog stručnjaka.
1. Unatoč zakonu koji to zabranjuje, 90 posto maloljetnika kupuje alkoholne napitke u trgovinama i ugostiteljskim objektima.
2. Reklame za alkoholne napitke ciljaju prije svega na mlade (lijepo je piti, zabava, društvo). To bi trebalo zabraniti i dopustiti tek reklamu proizvoda, bez popratne priče koja zavodi.
3. Sponzoriranje sportaša od strane proizvođača alkoholnih pića bi trebalo zabraniti, ali to si zasad mogu dopustiti samo bogate zemlje, poput Francuske. Stručnjaci se nadaju da će s vremenom biti uspješni, baš kao i oni koji su se borili protiv duhanske industrije.
4. Političari su u velikom postotku skloni alkoholiziranju i ne rade na uspostavi koordiniranog i učinkovitog sustava prevencije.
Funkcionira li išta kako treba?
Sasvim slučajno, zbog balkanskog političkog mentaliteta, imamo najgoru prevenciju u postkomunističkim zemljama, mada ni u drugim zemljama nije posebno bolje, ali mi ipak malo stršimo. Jednako tako, sasvim slučajno, zbog utjecaja pokojnog dr. Vladimira Hudolina, liječenje i oporavak su u Hrvatskoj vrlo uspješni.
Klubovi liječenih alkoholičara su, barem u Zagrebu, dobro organizirani. U gradu ih ima preko 100. Nažalost, u ostatku Hrvatske ima ih jednako toliko, dakle premalo. Zagrebački stručnjaci su dugo bili uzor stranim kolegama koji su provodili liječenje alkoholičara. Mi smo gotovo bili na čelu u stvaranju južnjačkog, sunčanog modela i toplog pristupa u klubovima liječenih alkoholičara. Dok su u Sjevernoj Americi klubovi strogo anonimni, mi provodimo bliskiji pristup, ljudi se bolje poznaju. Naši liječeni alkoholičari su ponosni na svoj uspjeh i prilikom intervjua u novinama daju puno ime i prezime. To je tendencija. Veća je i obiteljska zastupljenost.
Obitelj alkoholičara je žrtva, no radi li i ona greške koje otežavaju liječenje?
Obitelji rade najveću grešku ako zadrže alkoholne napitke u kući. Ljudi žele zadržati obraz, pokazati da su gostoljubivi i ponuditi alkohol gostima koji dođu. Trebali bi zapravo otvoreno reći da u kući ne drže alkohol jer je član obitelji liječeni alkoholičar, ili tek reći da ima bolesna jetra. Mogu ponuditi sve drugo. Ipak, 50 posto obitelji ne prihvaća ovaj savjet i drži alkohol u kući.
Alkoholizam stvara društvene nesreće, možete li navesti koje su najveće među njima?
Prvi najveći društveni problem je smrt mladih ljudi u dobi od 18 do 40, a prije svega od 18 do 25 godina, koji pod utjecajem alkohola pogibaju na cestama. Te su nesreće velikim dijelom uzrokovane alkoholom. I to se najčešće otkrije tek kasnije na obdukciji, a novine to ne prate.
Drugi problem je zanemarivanje i zlostavljanje obitelji. Čak 70 posto zlostavljanja djece i žena je posljedica alkoholiziranja. Da je sustav koordiniran ne bi došlo ni do mnogih ubojstava. Spomenut ću vam Rovinj, Pulu, Omiš, Baranju i Glinu. To su mjesta na kojima su se dogodila ubojstva žena od strane alkoholičara. Sva su se ubojstva mogla spriječiti jer je okolina znala da su oni alkoholičari, ali dijelovi sustava nisu povezani. Nije ih prijavila i poslala na liječenje ni žena, ni susjed, ni profesor koji je uočio zanemarivano dijete, ni socijalna služba.
Velik broj rastava jedna je od posljedica alkoholizma. Treća društvena nesreća je stanje samih alkoholičara kojima je zdravlje narušeno i koji najčešće umiru već pred kraj 50-ih godina života.
1. Cijelo društvo pije i s odobravanjem gleda na opijanje. 2. I članovi obitelji piju, on samo pije više. 3. Druži se s alkoholičarima. 4. Alkoholičar često pronalazi ženu koja je nespretna i kraj koje može piti.
Dakle, prevencija je zakazala, a liječenje nam je prilično uspješno. Kako natjerati alkoholičara na liječenje?
Oni kod stručnjaka dolaze kad su stjerani ili zbog žene, ili zbog zdravlja, ili zbog posla. Ako su došli liječniku, on će imati najveći autoritet jer se njega najviše sluša. Žene alkoholičare je teže prepoznati jer nisu sklone ekscesima, piju same. To su uglavnom nesretne kućanice koje su svi napustili – muž obično ima ljubavnicu, a djeca su otišla iz kuće. One kod stručnjaka dolaze zbog nesanice, slabih živaca... prepoznaju se po žutim očima, a jetrene probe ih zatim lako otkriju. Nažalost, one imaju vrlo slabu potporu obitelji i zato ih se teže liječi. Zbog svoje građe zloupotreba alkohola ih teže pogađa, posebno im brže strada jetra.
Što se konkretno treba poduzeti?
Sve se, dakako, ne može spriječiti, ali puno se može učiniti ako se djeluje na vrijeme. Problem trebaju uočiti i na njega reagirati već odgajatelji u vrtićima i učitelji koji uoče zanemareno dijete – trebaju prijaviti roditelja alkoholičara. Surova stvarnost je da pedagozi od toga odustaju jer socijalna služba nije djelotvorna.
Oca alkoholičara treba poslati na liječenje prije nego dijete uđe u pubertet. Mlade ljude treba što ranije poslati na liječenje, oni obično pred stručnu osobu dolaze zbog nasilništva ili pripitosti prilikom vožnje. Kad alkoholičar uđe u 20-e godine, na liječenje ga treba natjerati policija i sud koji su uočili problem. U 30-im godinama života alkoholičara na liječenje treba poslati sazrela žena i tako obično biva jer je njoj sad dosta. U 40-ima ga napokon ulove i na poslu. U 50-ima alkoholičar umire. Jer sustav ne funkcionira, na liječenje nam u 50 posto slučajeva dolaze oni u 50-im godinama života, već ozbiljno narušenog zdravlja.
Vezani članci:
arti-201107220649006 arti-201107220675006
