Marija Radosavljević (35) više od 20 godina živi s bipolarnim poremećajem. To je neizlječivi mentalni poremećaj s kojim se može živjeti gotovo neometano ako je bolest pod kontrolom. Liječnici ga često uspoređuju s dijabetesom.
Bipolarni poremećaj je karakterističan po smjenjivanju duboko depresivnih i visoko euforičnih, maničnih faza. Te se faze mogu smjenjivati na dnevnoj, mjesečnoj, visemjesečnoj, pa čak i godišnjoj razini. Znanstvenici su istraživali potencijalne uzroke i došli do zaključka da je skoro uvijek u pitanju neka veća trauma koja je bila duboko potisnuta i čije se neprihvaćanje odrazilo simptomima bolesti.
Prve simptome Marija je osjetila još u pubertetu, oko 14. godine života. Prvo je, kaže, primijetila te depresivne faze, jer se one teže podnose. Kako je odrastala, faze depresije i manije smjenjivale su se svakih šest mjeseci.
"Dok su trajale euforične faze, osjećala sam takav nalet energije da mi nisu bili potrebni ni san ni hrana. Nekontrolirano sam trošila novac, pila mnogo alkohola, imala ogroman seksualni apetit, koji je prerastao u promiskuitet ako nisam imala partnera, jako sam brzo pričala, postavljala sebi jako visoke životne ciljeve...“, ispričala je Marija za Blicov portal Žena.
shutterstock
Tri puta je bila hospitalizirana
A onda, nastavlja ova 35-godišnjakinja, koja je odrasla u Požaravcu, a već neko vrijeme živi sama u Beogradu, slijedi faza osjećanja da je netko prati, uhodi, kontrolira, promatra...
"Nakon nekoliko dana dolazi do premora, do iscrpljenosti, paničnih reakcija, nakon čega dolazi do kulminacije, koja izvana izgleda kao napadaj epilepsije. U tim trenucima se nalazim u nekoj polusvijesti, kao između svjetova, ne mogu kontrolirati pokrete svoga tijela, koliko god se trudila da svjesnim dijelom sebe zaustavim to grčenje i bacakanje, nemoguće je", objasnila je.
"Naravno, u takvim scenama, ljudi koji svjedoče mojim napadajima, jako se uplaše, ne znaju kako da postupe, traže pomoć. Završim na nekim injekcijama, nakon čega se to zaustavi, smiri se i umiri i tijelo i um“, govori Marija.
"Doslovno ležim nepomična, bezvoljna i čekam trenutak kada ću umrijeti. Tada se miješaju svi osjećaji. Najveći je osećaj krivnje jer se to uopće dogodilo, a posebno ako se ponovilo nakon dulje faze stabilnosti. Također, javlja se i nemoć pa slijedi preispitivanje - Zašto ja? Kako ću dalje? Čemu sve ovo?“, iskrena je Radosavljević.
Marija je zbog svoga stanja tri puta bila hospitalizirana, ali ono što se dogodilo u svibnju 2015. godine, bilo je najintezivnije.
"U to vrijeme sam radila na prekooceanskim brodovima, plovili smo vodama Aljaske. Prvo je nastupila euforična, manična faza. Osjećala sam takav nalet energije da mi nisu bili potrebni ni san ni hrana. Radila sam po 16 sati dnevno, dobila promaknuće, postala asistentica menadžera spa centra. A onda je uslijedilo razdoblje duboke depresije. Četiri dana sam provela skoro bez svijesti, poput biljke, nakon čega sam smještena u specijalnu bolnicu na Aljasci na dva tjedna“, prisjetila se.
shutterstock
Najviše boli kad je nazivaju 'ludom'
Nakon povratka u Srbiju, Marija je, kako kaže, imala sreće da dođe do najboljega neuropsihijatra u Klinici za psihijatriju kliničkoga centra. Upoznavanje toga čovjeka za nju je bilo prosvjetljujuće. On je bio prva osoba kojoj je ispričala svoje teške traume iz djetinjstva. Mnogo joj je pomogao taj razgovor, kao i svaki sljedeći. Osim psihoterapije, lijekovi su neophodni.
"Uglavnom je dolazak do dobitne kombinacije dug i naporan. Nije bilo jednostavno liječniku da pronađe pravu kombinaciju lijekova, kao ni pravu dozu. Dugo smo testirali, istraživali i kako je on volio reći, zajedničkim snagama došli smo do rješenja", kaže Radosavljević.
Istinski je sve krenulo baš, baš nabolje 2018. godine. Tada joj je u roku od nekoliko mjeseci količina lijekova smanjena tri puta. I to je zaista bio ogroman uspjeh.
"Uspjeh je i to što nakon tri godine ja živim na toj istoj količini lijekova stabilno i dobro“, priznaje Marija. Sada, kada vrati film unatrag, sjeća se da je svima bilo nezamislivo da tako živahna djevojka, rječita, bistra i ambicioznaj može biti "luda“.
"Da! Baš ta riječ. Luda. Ne bolesna. To je najteže prihvatiti, upravo osudu svojih najbližih, kao da je ova bolest nešto što namjerno, svjesno biraš. Trebalo je desetak godina da moji najbliži, pa i ja sama, prihvatimo da sa mnom mnogo toga nije u redu, da ne mogu više tako živjeti i da mi je zaista hitno potrebna stručna pomoć. Podršku sam uvijek imala, takvu kakvu su mi svi oni mogli pružiti", govori ona.
"Ponavljam, teško je podržati i postaviti se na pravi način ako ne znaš o čemu se točno radi. Znam da je sve njih bilo sram, govorim o obitelji, nije se smjelo o tome govoriti. Prijatelji su to prihvatili kroz šalu i na neki specifičan način. Nekako su mi baš prijatelji bili najveća podrška na tom putu uvijek. Ali tim putem sam uglavnom išla sama. Zato je moja motivacija da pomognem drugim ljudima golema, jer znam koliko sam ja lutala i tražila rješenje. Sada kada rješenje donekle imam, želim ga podijeliti, kako bi oni u ranijim fazama bolesti to lakše podnijeli“, objašnjava.
shutterstock
Sada zna prepoznati dolazak faze
U svojim ljubavnim vezama Marija je uvijek bila otvorena i na samom početku uvijek je dečkima govorila o svojoj bolesti.
"Ono što sam primijetila je da mi ne povjeruju, možda ne meni, ali toj ideji i činjenici. Kako je moguće? Pa kakvi su onda ovi ostali ljudi ako si ti takva, toliko bolesna, pitali su me. Najčešće ljudi kažu: 'Pa ti si jedna od rijetko normalnih osoba koje sam upoznao.' I s tim sam se pomirila. Pomirila sam se i s činjenicom da mi najbolja prijateljica kaže kako sam ja njezin glas razuma", govori.
"To su sitnice, ali kada znaš da si bolesna, kada znaš da je u pitanju nešto što je neizlječivo, s čime moraš naučiti živjeti do kraja života, neugodno je kada čuješ od ljudi da si 'rijetko normalna'", dodaje Marija, koja i danas ima dane kada je manje raspoložena, kada želi ostati u krevetu cijeli dan, ali kaže da je sve to sada u granicama normale.
"Super je to što sada imam sposobnost prepoznati dolazak faze i prije nego što se ona javi. Naravno, čim prepoznam, u stanju sam je tu i zaustaviti svjesno. Puno je mentalnoga rada potrebno, ogromna količina energije odlazi na to konstatno svjesno i prisutno stanje i promatranje sebe. Svoje granice zovem granicama svoje normale", otkriva Radosavljević.
Osim što se trenutno bavi otvaranjem svoje firme i podizanjem biznisa na višu razinu, aktivnije se bavi i promocijom važnosti mentalnoga zdravlja, pružanjem podrške mentalno oboljelima i skidanjem stigme s ovakvih pacijenata. Marija vodi udrugu za podršku osobama s bipolarnim poremećajem i to je prva i jedina takva udruga u Srbiji.
"Moja poruka svima bi bila da zaista zastanu u jednom trenutku. Pa da, kada to nauče, uvrste 'zastoj' u dnevnu rutinu. Potrebno je dati sebi dozvolu da osjećamo sve što osjećamo. Potrebno je dati sebi dozvolu da budemo baš takvi kakvi jesmo, drugačiji i nesavršeni. Potrebno je da se pogledamo u ogledalo i da kroz sjaj u svojim očima pogledamo u svoju dušu. Da osvijestimo kolika je naša moć, da je naučimo svjesno koristiti", zaključila je ova 35-godišnjakinja za Blicov portal Žena.
