Tjeskobni ili anksiozni poremećaji srodni su depresiji, a nije rijetkost i da se pojave ruku pod ruku no razlike su bitne. Depresija nas tjera u tugu koja je prevladavajuća emocija no kod anksioznih poremećaja središnja emocija je strah u svim nijansama - od tjeskobe i strepnje do fobije i panike.
Srodnost s depresijom dobro pokazuje i terapija, naime i ovi poremećaji dobro se liječe antidepresivima jer podižu raspoloženje i donose smirenje i manje napetosti. Liječenje koje kombinira psihološku terapiju i lijekove često daje bolje rezultate na duže staze.
Budući da je osjećaj tjeskobe dosta uobičajen, važno je razumjeti razliku između osjećaja tjeskobe koji je normalan u izvjesnim situacijama i simptoma anksioznosti kao poremećaja. Anksiozni poremećaji nisu samo jedna bolest, nego skupina bolesti koju karakterizira dugotrajni osjećaj velike tjeskobe kao i krajnja nelagodnost i napetost. Dijagnoza anksioznog poremećaja obično se uspostavi kod osoba kada stupanj njihove tjeskobe dođe do krajnosti tako da uveliko poremeti njihov svakodnevni život i sprečava ih da rade ono što bi željeli.I baš kao i depresija anksioznost se može javiti neovisno o okolnostima u kojima živi neka osoba. U određenoj mjeri poremećaji su genetski uvjetovani, baš kao što naslijedimo neke talente, naslijedimo i sklonost određenom poremećaju.
Osobe s ovim poremećajem brinu bez prestanka i iracionalno da će se nešto loše dogoditi njima ili njihovim bližima i ta je briga popraćena osjećajem konstantne strepnje, navode na stranicama mmha.org.
Panični poremećaj sa ili bez agorafobije. Osobe s ovim poremećajem osjete napade užasne panike u situacijama u kojima većina ljudi obično ne bi osjetila strah. Ti su napadaji popraćeni vrlo neugodnim fizičkim simptomima tjeskobe, poput osjećaja da imate srčani napad. Također je prisutan i strah da ćete ”poludjeti” ili strah da će napad panike dovesti do smrti ili potpunog gubitka kontrole.
Ti strahovi imaju za posljedicu da dotične osobe počnu osjećati agorafobiju, koja može ozbiljno poremetiti njihov život.
Agorafobija nije neki poseban poremećaj, nego dio tjeskobe kojeg karakterizira strah da se nađete na nekom mjestu ili u situaciji iz kojih se može biti teško ili neugodno izvući, ili strah da pomoć neće biti na raspolaganju ako bude potrebno.
Osobe s agorafobijom najčešće dožive strah kad se nađu u situacijama poput supermarketa i robnih kuća, na bilo kojem mjestu gdje je gužva, u zatvorenom prostoru, sredstvima javnog prijevoza, dizalima i na auto-cestama. Osobe koje osjećaju agorafobiju mogu naći utjehu u društvu osobe ili predmeta koje im pružaju sigurnost. To može biti bračni drug, prijatelj/ica, kućni ljubimac ili lijek kojeg nose uza se.
Specifične fobije Svatko ima neki iracionalni strah, ali fobija je intenzivan strah o nekoj konkretnoj stvari ili situaciji, koja poremeti život dotične osobe. Tu spadaju strah od visine, vode, pasa, zatvorenog prostora, zmija ili pauka.
Netko sa specifičnom fobijom osjeća se u redu kada predmet njihovog straha nije prisutan. Međutim, kada se suoče s predmetom ili situacijom od kojih ih je strah, mogu osjećati krajnju tjeskobu i doživjeti napad panike. Osobe koje imaju neku fobiju obično poduzimaju sve što je u njihovoj moći kako bi izbjegli situacije u kojima bi bili primorani suočiti se s predmetom svoga straha.
Društvena fobija Društvena fobija je snažan i uporan strah u društvenim situacijama ili javnim nastupima. Takve osobe se boje da će im drugi gledati na svaku sitnicu i da će o njima negativno suditi. Društvena fobija može uveliko poremetiti život dotičnih osoba jer se one nose s njom tako što izbjegavaju društvene situacije ili osjećaju strašnu uznemirenost ako ih moraju proći. Takve osobe mogu same sebe ograničavati u onom što rade pred drugima – osobito kada se radi o jedenju, govoru, pijenju ili pisanju – ili se povući od kontakta s drugima.
Opsesivno-kompulzivni poremećaj Kod anksioznog poremećaja neprekidno dolazi do neželjenih misli kod dotičnih osoba i one često, kao posljedica toga, obavljaju komplicirane rituale u pokušaju da se te uporne misli stave pod kontrolu ili da ih se odagna iz glave.
Ti rituali obično oduzimaju dosta vremena i u velikoj mjeri poremete svakodnevni život osobe. Naprimjer, takve osobe osjećaju konstantnu potrebu da peru ruke, provjeravaju jesu li vrata zaključana ili pećnica isključena, ili pak slijede stroga pravila reda.
Osobe s opsesivno-kompulzivnim poremećajem često se zbog toga osjećaju neugodno i zato svoje rituale skrivaju od drugih, pa čak i od svoje obitelji.
Poremećaj post-traumatskog stresa Osobe koje su preživjele veliku traumu kao što su rat, mučenje, prometni udes, požar ili su bile žrtve nasilja, mogu i dalje osjećati užas dugo vremena nakon što tako nešto prođe. Međutim, ne mora svatko tko doživi neku traumu oboljeti od poremećaja post-traumatskog stresa (PPTS).
Osobe s PPTS-om ponavljano proživljavaju te traumatske događaje kroz nametljiva i uznemiravajuća podsjećanja kao što su moćne more ili kad im se ukazuju slike dotičnog traumatskog događaja. Te se slike često pojave kada osoba nešto slično prolazi u sadašnjosti što je povezano s traumom iz prošlosti, koju ta osoba onda nastoji izbjeći. Emocionalna otupljenost je također jedna od osobina PPTS-a.
