Prije nešto više od dva tjedna imala sam nesreću svjedočiti samoubojstvu jedne osobe koju nisam poznavala. Događaj je bio tako strašan da je preplavio cijeli moj sustav. Tresla sam se, povraćalo mi se, a budući da moj um ovo iskustvo nije imao s čime usporediti, pomislila sam da ću poludjeti.
Potom se uključio zanimljiv obrambeni mehanizam, rekla sam si da sam sve izmislila. Jer takve se stvari, još na tako brutalan način, događaju samo u filmovima, dakle, nestvarne su. Prihvatila sam da se ipak dogodilo kada mi je prijateljica iz kvarta pričala kako je čula brojne sirene.
Prvi dan na trenutke nisam mogla govoriti. Potom me je preplavio strah pa hrpa nekih osjećaja koji naizgled nisu imali veze s događajem. Nasreću, kao praktičar tjelesno orijentirane terapijske metode Somatic Experiencing, koja je specifično razvijena za iskustva traume, barem djeliću mog mozga, onome koji nije bio preplavljen, bilo je jasno što se sa mnom događa.
Trpjela sam posljedice traume. Trauma nastaje kada nam se dogodi nešto što je za naš sustav prebrzo, previše ili se dogodilo prenaglo. Sve troje se dogodilo meni. Zatekla sam se na krivom mjestu u krivo vrijeme, nisam se mogla pripremiti za ono što sam vidjela.
Normalno i nenormalno
No, sve moje reakcije, koliko god bile ekstremne, su zapravo normalne reakcije na traumu. Stručnjaci s područja mentalnog zdravlja danas znaju da kada doživimo nešto što je životno ugrožavajuće ili svjedočimo takvom događaju doživljavamo reakcije tipične za ova iskustva, iako nimalo ugodne: možemo poricati da se događaj dogodio, poput mene, možemo biti preplavljeni emocijama, posebno strahom ili s druge strane potpuno otupjeti i ne osjećati ništa kako bismo se zaštitili od navale emocija.
Možemo osjećati ekstremnu tjeskobu, krivnju iako ništa nismo mogli učiniti oko tog događaja, pa i srdžbu. I na kraju, možemo biti dezorijentirani u vremenu i prostoru, u svojim odnosima i radu. Možemo doista izgledati kao da s nama nešto nije u redu.
Sve su to potpuno normalne reakcije na nenormalnu situaciju. I kada bismo najprije to komunicirali traumatiziranim ljudima, bio bi to prvi korak prema olakšanju simptoma. Umjesto toga, traumatizirani se preispituju, u panici osuđuju i negiraju. Odmoći može i ako bliske osobe ovo ne razumiju pa neadekvatno reagiraju te negiraju intenzitet iskustva koje sami nisu doživjeli. To za traumatiziranu osobu može biti otegotna okolnost.
Nepovezani simptomi
Postoje terapijski pristupi koji su stvoreni upravo da traumatska iskustva ne izazovu dugoročne posljedice te da se ne pretvore u postraumatski stresni poremećaj.
Nažalost, u pokušaju da se nosimo s onime što se dogodilo – u kognitivnom, emocionalnom, ali i tjelesnom smislu, možemo pokušati potisnuti iskustvo što može rezultirati raznim drugim naizgled s događajem nepovezanim simptomima. Ako takvi uđemo u medicinski sustav, liječnici bi mogli tretirati simptome, umjesto da se bave uzrokom.
Neki od znanstvenika koji se bave traumom stoga predlažu da svakome tko traži liječničku, socijalnu ili psihološku pomoć bi trebalo postaviti pitanje - "Što ti se dogodilo?" umjesto: "Što nije u redu s tobom?". Jer u racionalizaciji i obrani od preplavljivanja možemo potpuno smetnuti s uma da nam se dogodilo nešto strašno.
