"Taj dan sam bila na sajmu knjiga i gledala odlične nove naslove ni ne sluteći što me čeka iste večeri. Došla sam kod dečka, pogledali smo film i otišli spavati. Usred noći me probudila mučnina. Bilo mi je malo čudno što se događa, ali mislila sam kako sam sigurno nešto krivo pojela. Bio je vikend, a vikendima sam znala malo više pojesti. Dobro, puno više.
Sve je bilo jedno veliko čekanje
Nakon što mi ni ujutro nije bilo bolje, odlučila sam otići doma u nadi da će topla juhica i pokoji čaj učiniti svoje. Ali, nisu. Bilo mi je sve gore i gore. Uslijedili su temperatura i povraćanje, a agoniji se nije nazirao kraj. Malo sam spavala, malo imala temperaturu preko 38 stupnjeva i onda još malo povraćala, a počeli su i bolovi, točnije grčevi u trbuhu koji su bili sve jači. Sve u kompletu nije zvučalo ni malo dobro, a nisam ni izgledala dobro. Moji roditelji su bili poprilično zabrinuti i rekli su mi da me vode na hitnu. Pošto sam bila slaba i nisam se imala snage suprotstaviti nekako sam pristala da nisam ni shvatila i već smo bili u automobilu.
Došli smo, prijavila sam se i čekala. Nakon kojih pola sata su me pozvali u nekakvu malu prostoriju s još dvoje ljudi. Tamo sam ponovno čekala. Konačno su mi napravili vjerojatno sve pretrage koje su mogli. Mjerili su mi temperaturu, temperaturu crijeva (kroz guzu da), tlak, vadili krv i bila sam na nekoliko ultrazvuka. Prvi šok je uslijedio kad mi je medicinska sestra dala u ruke čašicu i rekla da se pomokrim u nju da vide jesam li trudna. Počela sam plakati jer si nisam baš 'na ti' s djecom i blago rečeno tada, sa svojih 22 godine ih nisam htjela imati. Drugi šok je bio kad su mi radili elektrokardiogram i kad su mi na noge stavili nekakve kvačice, a sve o čemu sam razmišljala je kako nisam depilirala noge (da ne spominjem da sam došla u trenirci, masne kose).
Ponovno sam čekala, ovaj puta nalaze. Činilo se kao da traje zauvijek. Izmjenjivali su se razni pacijenti. Onda je napokon došao dosta mladi i zgodan doktor i dao mi je infuziju. Imala sam otprilike sto pitanja. Hoće to boljeti, što je to, zašto to dobivam, zašto si toliko zgodan,... Ajde i to sam preživjela.
Nisu mi rekli što mi je, odnosno nisu znali što mi je pa su me htjeli zadržati na promatranju preko noći, što sam ja frajerica odbila. 'Kako misliš zadržati? Pa nije mi ništa i ne mislim ostajati u bolnici. Mrzim bolnice.' Morala sam potpisati papir da sam svjesno odbila prenoćiti u bolnici. Pokazalo se da je ovo bila jedna pogrešna odluka. Možda mi nikad ne bi puklo slijepo crijevo, samo da sam tu noć ostala u bolnici. A možda i bi.
Pila sam sok i zujala po sobi, a idućeg sam trenutka bila u operacijskoj sali
Pošto me toliko bolio donji dio trbuha poslali su me idući dan na još pretraga i to onih ginekoloških. Mislili su da se možda radi o cisti na jajniku. Htjela sam samo otići doma spavati. To iduće jutro sam se probudila u još većim bolovima. Otuširala sam se i bila sam spremna za nove preglede. Kad sam došla u drugu bolnicu bilo mi je samo gore. U jednom trenutku više nisam mogla hodati pa su me odlučiti staviti u kolica. Pregledalo me troje ginekologa (plus tri cure koje su bile na praksi i da nisam se osjećala ugodno) i nisu vidjeli ništa sumnjivo na jajnicima, a jedan od njih me pitao imam li problema s crijevima na što sam mu samo odgovorila da nemam, barem koliko znam.
Zadnji ginekolog mi je opipao trbuh i kao da je odmah shvatio o čemu se radi. Poslali su me u bolničku sobu s nekim ženama, a ja sam gledala zašto sam tu jer sam i dalje bila uvjerena kako imam virozu. A onda je došla medicinska sestra i rekla da se skinem i odijenem njihovu papirnatu haljinu jer idem na operaciju. Još jedan šok. Maloprije sam pila sok, a sada idem na operaciju. Htjela sam pobjeći, ali se vjerojatno ponovno, zbog premalo snage, nisam uspjela ni pomaknuti. Nisam znala što se događa. Moji su također bili u šoku i saznali su samo da doktori ne znaju što mi je pa će me otvoriti da vide o čemu se radi (fuj). Nazvala sam dečka koji je mislio da se šalim jer naravno imam samo virozu i kakva je sad pak operacija u pitanju.
Rutinska operacija je mogla za mene završiti stvarno kobno
Sjećam se samo odbrojavanja od deset unatrag, a kasnije se sjećam ležanja na intenzivnoj njezi, buđenja i gledanja u poznata lica, a potom ponovnog sklapanja očiju. Idućeg trenutka sam bila u sobi s još tri nepoznate žene. Rekli su mi kako mi je puklo slijepo crijevo i kako moram primati infuziju i lijekove. Trebala sam biti u bolnici tjedan dana, ali se naravno još nešto zakompliciralo, dobila sam neželjenu bakteriju i morala ostati još jedan tjedan. Dva tjedna u bolnici za rutinsku operaciju kao što je vađenje crvuljka. Ta dva tjedna su trajala i trajala. Pročitala sam nekoliko knjiga i odgledala nekoliko serija. Odlazila na kontrole u drugu bolnicu, srela još nekoliko zgodnih doktora.
Tek kad završiš u bolnici shvatiš što znači riječ dosada, pogotovo kad jedva možeš hodati. A shvatiš i koliko si bila blizu smrti. Kad je sve prošlo moji su mi priznali da sam skoro dobila sepsu, a i saznala sam za onaj slučaj dečka koji je zbog operacije slijepog crijeva izgubio nogu. Očito baš i nije toliko rutinsko...
Ne mogu reći da me ovo iskustvo promijenilo, ali mogu reći da me osvijestilo koliko je malo potrebno da od obične, bezazlene stvari kao što je viroza dođe do operacije i boravka u bolnici dva tjedna.
Kad ti kažu da ostaneš u bolnici, napravi to
Najbolja stvar nakon operacije
Teško je prepoznati upalu slijepog crijeva, ali je važno djelovati čak i kad postoji najmanja sumnja. Baš kao i kod svih drugih bolesti i zdravstvenih problema, važno je potražiti pomoć i liječiti se. Staviti sebe na prvo mjesto i brinuti se o sebi. Naravno da oporavak od ove operacije ne traje svima jednako.
Kad sam surfala sam otkrila kako se većina oporavi nakon tjedan dana, dok je moj oporavak trajao oko mjesec dana. Vjerojatno je posrijedi bila olakotna okolnost, tako da ne mora značiti da će za tebe vrijediti isto. Ako djeluješ na vrijeme i slušaš doktore, nećeš imati problema. I kad ti kažu da bi trebala ostati u bolnici, ostani."
