Prošle godine je objavljena zanimljiva studija u stručnom časopisu Environmental Health Perspectives, u kojoj se istraživalo zagađenje hrane i ljudskog organizma plastikom iz ambalaže. Naime, znanstvenici su stavili pet obitelji iz San Francisca na trodnevnu ishranu hranom koja nije bila u kontaktu s plastikom. Kad su usporedili uzorke urina prije i nakon trodnevnog eksperimenta, bili su šokirani kako je samo tri dana utjecalo na količinu toksina. Razina bisfenola A (BPA), koji se koristi za otvrdnjivanje plastike, pala je u prosjeku za dvije trećine, dok je razina ftalata DEHP, koji daje fleksibilnost plastici, pala za više od polovine.
Ovaj rezultat je potvrdio ono što su mnogi stručnjaci sumnjali: plastična ambalaža je velik izvor potencijalno štetnih kemikalija koje se nalaze u tijelu većine Amerikanaca, piše The Washington Post. Druge studije su pokazale da ftalati prelaze u hranu u procesu proizvodnje, s rukavica radnika u prehrambenoj industriji, s tinte koja se koristi na naljepnicama pakiranja, pa čak i s plastične folije koja se koristi u poljoprivredi.
Da sitne količine kemikalija koje se koriste za proizvodnju plastike mogu prijeći u hranu, stručnjacima je već duže vrijeme poznato. Američka The Food and Drug Administration ove komponente naziva 'indirektni aditivi u hrani' te je odobrila više od 3.000 kemikalija koje se mogu koristiti za ambalažu hrane. Smatraju da ove čestice, zbog male količine u hrani, nisu opasne.
Međutim, ne slažu se svi stručnjaci s tim. Janet Nudelman, direktorica Breast Cancer Fund, neprofitne organizacije koja se bavi uzrocima raka dojke iz okoliša, kaže: 'Nema smisla da reguliramo sigurnost hrane, a zatim je stavimo u upitno sigurnu ambalažu.'
O kojim sve kemikalijama i koncentracijama je riječ
Istraživanja su pronašla i tragove stirena, mogućeg uzroka tumora, u instant rezancima koji se prodaju u polistirenskim čašama. Pronađen je i nonilfenol — kemikalija koja oponaša estrogen koja nastaje raspadanjem antioksidansa koji se koriste u plastici — u jabučnom soku i adaptiranom mlijeku za bebe. Pronašli su tragove drugih kemikalija koje ometaju hormone u različitoj hrani: sredstvo za usporavanje izgaranja u maslacu, teflonske čestice u kokicama iz mikrovalne i dibutiltin te polivinil klorid u pivu, margarinu, majonezi, topljenom siru i vinu. Otkrili su i neidentificirane estrogenske tvari u plastičnim bocama s vodom.
Prehrambena industrija čuva tajnost niza podataka važnih za istraživanje, a i sam broj kemikalija je impozantan tako da je skupljen relativno ograničen broj informacija. Zbog toga unutar znanstvene zajednice traje velika debata o ovim pitanjima.
Opaki ftalati
Najveći broj istraživanja bavi se ftalatima, skupinom kemikalija koja se koristi u mazivima i otapalima te za izradu polivinil klorida.
PVC se koristi obilno za ambalažu prehrambenih proizvoda, izradu rukavica potrebnih radnicima u industriji i drugih pomagala za izradu proizvoda.
Ftalati iz plastike mogu iscuriti vrlo lako. Za neke se može reći da ne izazivaju posebnu štetu, ali studije na životinjama i epidemiološke studije na ljudima sugeriraju da jedan ftalat, pod imenom DEHP, ometa testosteron tijekom razvoja. Studije su povezale izlaganje manjim dozama ove kemikalije s reproduktivnim problemima, problematičnim radom štitnjače i suptilnim promjenama ponašanja.
BPA
Možda najkontroverznija kemikalija u ambalaži je BPA, a najčešće se koristi za izradu stijenke u konzervama. Ova kemikalija oponaša djelovanje estrogena u tijelu, a istraživanja su i male doze povezala s problemima kao što su rak dojke, srčanim bolestima i dijabetesom. Druge studije opet nisu našle na nikakvu vezu između ove kemikalije i opakih bolesti. Zanimljivo da je u Kanadi BPA označen kao otrovan još u listopadu 2010. No u drugim zemljama i SAD-u vlasti odbijaju zabraniti upotrebu ove kemikalije. Njihov glavni argument je da se pronađene kemikalije u hrani nalaze u malim dozama.
Male doze ipak djeluju na hormonsku sliku
Kritičari preispituju njihovu logiku, jer kemikalije o kojima je riječ ometaju rad hormona te mogu biti štetne u daleko manjim dozama nego što se misli. Studije na životinjama su pokazale da izlaganje fetusa malim dozvoljenim dozama BPA može utjecati na stanice grudi i prostate, strukturu i kemiju mozga pa čak i na kasnije ponašanje.
Švicarska znanstvenica Jane Muncke, piše da je najmanje 50 sastojaka za koje je utvrđeno ili se sumnja da utječu na endokrini sustav odobreno za korištenje za pakiranje hrane: 'Neke od tih kemikalija odobrili su još 1960-ih, a ja mislim da od tada znamo nešto više o zdravlju.'
Drugi kritičari se osvrću na kumulativno djelovanje kemikalija. Osim toga, određeno odobrenje je došlo nakon ispitivanja djelovanja samo jedne određene kemikalije, a to nije način na koji ljudi jedu.
'Cijeli sustav je osmišljen tako da ide na ruku tvrtkama koje proizvode hranu ili ambalažu, a protiv ljudskog zdravlja', kaže dr. Nudelman iz Breast Cancer Funda. Ona i drugi stručnjaci su zabrinuti da se državne agencije oslanjaju na proizvođače što se tiče sigurnosnih podataka te da se ti podaci čuvaju od javnosti kao povjerljivi. Zbog toga potrošači ne mogu znati koje količine kemikalija jedući stavljaju u sebe.
Što je još gore, ni sami proizvođači ambalaže nemaju podatke o svim kemikalijama koje se koriste u proizvodnji, jer je riječ o lancu dobavljača koji sudjeluju u industrijskom procesu.
