Malo je generacija prošlo ono što prolaze današnje. Doživjeti rat, financijske krize, potom pandemiju koja je sijala smrt i iz korijena promijenila način života te ugrožavala egzistenciju, pa razorne potrese, potom ponovno rat u ne tako dalekom susjedstvu koji utječe na cijeli planet - iznimno je teško.
Količina ovih opterećujućih i zastrašujućih događaja neke od nas može preplaviti i ugroziti nam psihofizičko zdravlje. Povrh toga, mnogi će na osobnom planu preživjeti traumatične trenutke s kojima će se teško znati nositi bez vodstva.
Smrti, nesreće, egzistencijalne krize, bolesti - sve to može utjecati da doživimo traumu. Trauma, naime, nije događaj koji nam se dogodio, trauma je neurološko-psihološka reakcija na taj događaj koja može utjecati no gotovo svaki tjelesni sustav, a za različite osobe može biti različitog intenziteta.
Društvo svjesno traume
Malo nas je opće educirano da znamo prepoznati simptome traume, većina u sebi nosi program da moramo stisnuti zube i preživjeti to što nam se događa, što povećava rizik od teških posljedica.
U svijetu se ipak ova paradigma mijenja i sve je više zemalja koje u sklopu svojih nacionalnih politika educiraju svoje službe o posljedicama trauma i tako stvaraju takozvano "društvo svjesno traume" (Trauma Informed Socitey).
Ovaj koncept podrazumijeva educiranje svih relevantnih javnih službi od medicinskih ustanova, školskog sustava, socijalnih ustanova i centara za socijalnu skrb do udruga kako prepoznati da se nekome dogodila trauma, kako tu osobu o njoj educirati i koje alate primijeniti kako bi pogođena osoba doživjela olakšanje, umjesto da simptomi eskaliraju i završi u psihijatrijskom tretmanu ili, još gore, u zatvorskom sustavu.
Naime, posljedice i simptomi traume mogu biti raznoliki i naizgled posve nepovezani s originalnim događajem. Ni sama osoba ne mora povezati da njezine emotivne, mentalne i psihosomatske reakcije mogu biti simptom onoga što je doživjela, a bilo je zastrašujuće i preplavljujuće. I sami smo u vijestima svjedočili mnogim eskalacijama i nesretnim završecima osoba koje su u osnovi svojih teškoća imale traumu.
Adekvatne terapije
Primjerice, osobe koje su doživjele napade, zlostavljanja, nesreće ili su bile životno ugrožene mogu razviti iritabilnost, ispade bijesa, postati konfliktne i imati problema kad netko drugi preuzima kontrolu. Kako bi kontrolirali strah, uznemirenost i reaktivnost koji su nastali kao posljedica ugrožavajućih iskustava koja su imali, mogu postati ovisni o alkoholu i drogama.
Ako to znamo, a službe osviještenih zapadnih društava sve više to znaju, okolina neće osuđivati njihovo ponašanje nego im pomoći da se s njime nose, uputiti ih na adekvatne terapije traumatskih iskustava i tehnike upravljanja emocijama.
Mnoga zlostavljana djeca, primjerice, tako imaju veću šansu za bolji uspjeh u školi jer dobivaju potporu u nošenju s destruktivnim obrascima ponašanja koja su posljedice traume, a osobe koje zbog simptoma završe u medicinskom sustavu, učinkovitiju zdravstvenu zaštitu koja se bavi korijenom problema.
Doživljavanje trauma te kasnije nošenje s posljedicama puno je češće nego mislimo. Živimo u zemlji u kojoj je puno branitelja i nekadašnjih izbjeglica, a upravo u ove dvije skupine PTSP se javlja najčešće.
U ove dvije skupine prisutan je s učestalošću od 25 do 50 posto. U općoj populaciji čak će devet posto ljudi zbog nekog traumatično doživljaja doživjeti posttraumatski stresni poremećaj.
Stoga je cijelome društvu potrebna svijest da se patnja ne manifestira samo na prihvatljive načine, nego i one koji nas uznemiruju, no nasreću, ako su uzroci pravilno prepoznati, mogu se tretirati.
