"Listopad je jako važan mjesec za našu obitelj. Podizanje svijesti o raku dojke i slavljenje preživjelih od te bolesti blisko je i drago našem srcu. Dijagnosticiran mi je HR2 pozitivan karcinom dojke, preživjela sam šest operacija i sve moguće popratne posljedice poput cijevi u mojim očnim jabučicama koje su tamo zbog operacije suznih kanala.
HER2 (humani epidermalni faktor rasta 2) karcinom dojke nastaje kada ovaj gen mutira i uzrokuje nekontrolirano povećanje procesa rasta stanica. HER2 pozitivni karcinomi brže rastu i više se šire nego bilo koji drugi. Susan G. Komen i drugi istraživački timovi udružili su snage u borbi protiv ove vrste raka i točno deset godina prije moje dijagnoze razvili čak nekoliko lijekova koji su mi spasili život.
S jedne strane, nikome ne želim da ovo proživljava, ali s druge nikada ne bih izbrisala rak iz naše priče jer se zbog toga naša obitelj promijenila na bolje. Mediji često šalju krivu sliku da su uvijek svi sretni, uvijek lijepi, a djeca se nikada ne tuku nego se uvijek smiju. Kada prolazite traumu, znate da ovo nije i ne može biti istina. Svatko nosi neku vrstu tereta. Trebalo mi je gotovo pet godina borbe s rakom da se konačno osjećam bolje, a sada smo uvjereni da nam je moj rak zapravo donio 3 neočekivana dara:
1. Naučili smo prihvatiti velikodušnost od drugih
Mi smo ljudi od akcije, izvršitelji. Uvijek smo više davali nego primali, a možda je i kod tebe ista situacija. Netko ti ponudi pomoć, ali mu kažeš da 'ne treba' ili 'dobro sam'. Pa...u jednom smo trenutku došli do točke da nije bilo sve dobro. Bilo mi je užasno mučno od kemoterapije, Scott i ja smo još uvijek radili, a moje je dječake od 3 i 5 godina trebalo nahraniti i brinuti se o njima.
Trebali smo pomoć. I onda nam je toliko puno ljudi uskočilo za mnogo stvari za koje jednostavno nismo imali snage. Naša šogorica je organizirala dostavu 188 obroka u naš dom kako bi imali dovoljno hrane za punu godinu i pol. Ljudi su nam pomogli na puno praktičnih načina. Ponekad bi netko iz lokalne župe došao s punom kutijom legića i igrao se s dečkima kako bi Scott mogao otići na trčanje ili se pobrinuti za mene. Prijatelji su nam kosili travnjak, pripremali obroke, a Cadeova teta u vrtiću je donijela mašinu za šivanje kako bi mi mogao sašiti kapu s leopard uzorkom. Ljudi su tako pažljivi i dragi.
U ovom novom periodu života naučili smo primati i odbacili ideju da ako primaš, moraš i dati. Daj mi nešto - dam ti nešto. Ne. Naučili smo prihvatiti velikodušnost s milosrdnim i zahvalnim srcem.
2. Naučili smo koliko je važno grliti se i govoriti ljudima koliko ih voliš
Nikada ne možeš znati što će sutra donijeti. Zato nas je rak podsjetio da dajemo više zagrljaja i govorimo si koliko se volimo. Scott nikada više ne grli ljude tapšajući ih po leđima već im daje snažan, dubok zagrljaj. Postoji standard koji se tiče pristojne duljine zagrljaja, a on ljude grli malo duže od toga.
Kad naš najstariji sin Cole pozove svoje društvo kod nas, svaki put im kažem da ih volim. U početku im je to bilo čudno, ali sad mi se nekako čini da bi im nedostajalo. Znaju da mi puno znače. Znaju da cijenimo i njih i to što su dio našeg života.
Ako prolazite kroz nešto ovakvo, to vam može pomoći da stvari gledate iz drukčije perspektive. Jesu li razbacane igračke na podu toliko važne? Treba li svaka ocjena u školi biti odličan? Sada stalno razmišljam: "Hoću li svoje dečke odgojiti bolje ako vičem na njih ili ako im govorim da ih volim?" Te dvije riječi potpuno su preoblikovale našu obitelj. Besplatne su. Moćne su. I definitivno ne želiš sutra zažaliti što ih nisi rekla upravo danas.
3. Tražimo prilike kako bi slavili pobjedu
Potraži nešto čemu se svakog dana možeš veseliti i što je vrijedno slavljenja, to ne mora biti nešto veliko. I male stvari su, baš kao i velike, jednako vrijedne divljenja. Slavimo gluposti, ali i ozbiljne stvari. Najvažnije je što stalno hvatamo prilike kako bi nešto slavili.
Nakon devet mjeseci kemoterapije, Scott je isplanirao party 'oslobođenje od raka'. Mislio je na sve - pozivnice, hranu, čišćenje, i 250 balona koji su plutali na našem stropu. Svaki petak navečer provodili smo u restoranu On The Border u Colorado Springsu i sprijateljili se s Patrickom i zaposlenicima. I oni su nam pripremili zabavu te prikupili novac u čast moje borbe. Upravo su oni pokrili catering za malu zabavu u mojoj kući koja je sa 75 narasla na 175 ljudi.
Život je često užurban i zato zaboravljamo slaviti, no trudimo se da u našoj kući ima što više slavlja. Radimo li to savršeno? Ne. Ali se trudimo slaviti pobjede. Što ćeš ti danas proslaviti?"
Izvor: Your Tango
