Britancu Jamesu Parkinu dijagnosticiran je rijedak tumor , zbog kojega su mu morali prerezati živce na licu. Zbog toga mu je cijela jedna strana paralizirana. Podvrgnuo se drugoj operaciji koja je obećavala vratiti mu osjećaj u lice, no došlo je do komplikacija i ona očito nije uspjela, već ga je samo dodatno unakazila. Svoju potresnu ispovijest podijelio je s novinarom Guardiana, a mi je u cijelosti prenosimo.
_______________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Moj rak, agresivni tumor na žlijezdama slinovnicama otkriven je početkom 2015. godine. Najprije sam primijetio nekakvu izraslinu prethodnog ljeta, ali pretrage nisu dale nikakav zaključak. Tek se na biopsiji dubokog tkiva u siječnju pokazalo da je u pitanju rak. Zbog mjesta na kojem se smjestio, ali i činjenice da je ondje bio 18 mjeseci, bile su velike šanse da se proširio na živce. Kirurg je rekao da će ih možda morati prerezati kako bi uklonio izraslinu, što bi mi paraliziralo čitavu stranu lica. Nije znao što bi dok mu se nisam našao pod nožem.
Jedno je pitanje promijenilo sve
Nisam zapravo razumio učinak svega toga. Ako ćemo iskreno, prognoze me nisu previše zanimale jer mi to ni na koji način nije pomagalo u borbi s bolešću. Zamišljanje života bez facijalnih ekspresija bilo je besmisleno. Kad sam se probudio nakon petosatne operacije, rekli su mi da su ipak morali prerezati te živce da bi izvadili tumor. Nisam mogao pomicati desnu stranu lica niti raditi bilo kakvu mimiku. Mogao sam otvoriti usta tek toliko da mogu jesti.
Tek kad se ne možete smijati shvatite koliko je zapravo važna neverbalna komunikacija. Nedugo nakon izlaska iz bolnice, pustio sam jednu ženu ispred sebe u ljekarni i napravio pantomimu u stilu "poslije Vas" ilagano se nasmiješio. Jedino što to nije bio pravi osmijeh, već grimasa s jedne strane lica. Pogledala me zbunjeno i nepovjerljivo. Pitao sam liječnika kako mogu vratiti svoj osmijeh. Voditelj sam projekta u IT poduzeću i sviram u bendu, tako da mi je neverbalna komunikacija izrazito važna. Plus, imam 10-godišnju kćer Miju. "Kako ćeš naći curu ako se ne možeš smijati?", pitala me jednom.
Nisu mogli zaustaviti krvarenje
Rekli su mi kako to još uvijek nije opcija. Preostale mi je živce uništila kemoterapija i ostalo je mnogo ožiljnog tkiva. Obratio sam se za pomoć govornom terapeutu i razmatrao početak facijalne fizioterapije. Uputili su me u drugu bolnicu, koja je specijalizirana za facijalnu paralizu kao što je moja. Moja situacija nije privremena, to je zauvijek - osim ako se ne podvrgnem tomu. I tako sam u studenom 2016. bio na 16-satnoj operaciji. Bila je to komplicirana procedura, ali ja sam čvrsto odlučio da ću izaći iz te bolnice s osmijehom na licu.
Kirurzi su mi skinuli živac iz bedra i pričvrstili ga na živčane završetke u obrazu, spojivši ga na jugularnu venu. Stavili su debeo sloj masnoće na površinu zahvaćenog područja, što je održavalo toplinu živaca i pomagalo opskrbu krvlju iz jugularne vene. Poslije operacije sam dosta krvario. Koristili su pijavice za kontrolu krvarenja. Ležim u krevetu prekriven pijavicama, gledam kako Trump dobiva izbore i mislim kako život nije fer. Sljedećeg su me jutra ponovno operirali kako bi zaustavili krvarenje.
Prestrašio se svog odraza u zrcalu
Znao sam da će oteklina izgledati grozno, ali i da će proći. Svejedno sam plakao kao nikad u životu kad sam se pogledao u zrcalu. Izgledalo je kao masivni tumor. Rekao sam Miji da idem u bolnicu vratiti osmijeh, ali sam je pripremio na to kako on neće doći preko noći. Međutim, stvarno sam izgledao užasno. Po povratku kući, Mia mi je sjela zdesna, ali je tražila da se zamijenimo za mjesta jer se nije mogla nositi s mojim izgledom.
Godinu i pol dana poslije, ja se i dalje ne mogu smijati. Moji su liječnici rekli da bi oporavak mogao potrajati i do dvije godine. Sad već govore kako mogu biti i tri. Naravno da mi nedostaje smijanje s Mijom, ali zato postoji intuitivna razina komunikacije - grlimo se i smijemo mnogo i ona zna kad se ja smijem iznutra. Ona ponekad kaže kako bi voljela da se ništa od toga nije dogodilo, ali naš je odnos vjerojatno snažniji no ikad. Pokazuje empatiju i inteligenciju te razumije da ne postoji nešto poput normalnog ili čudnog, već samo drugačije.
Napokon ima djevojku
Sada pomno biram riječi, govorim sporije i više se služim kontaktom očima. Zanimljivo je vidjeti kako se drugi ljudi nose s mojim stanjem kad me upoznaju. Mislim da se boje gledati u mene, a da me time ne vrijeđaju. Sve što kažem, kažem s istim izrazom lica, stoga trebate zaista dobro slušati riječi da biste shvatili o čemu govorim. Čekajući da vidim hoće li mi živci iznova proraditi, volio bih se podvrgnuti operaciji koja će mi vratiti simetriju na lice.
Međutim, ja sam pragmatičan; živ sam, vratio sam se na posao, snimam i izvodim svoju glazbu, ali i podižem svijest o facijalnim tumorima kroz britansko istraživanje o raku. I, na Mijino oduševljenje, imam djevojku. Ona me nije poznavala prije svega ovoga. Lijepo je znati da me netko želi ovakvog kakav jesam.
