Pravi pir je žitarica slična pšenici, ima nešto veće zrno, a iznimno je probavljiva. S botaničkog gledišta pir pripada razredu Liliopsida, redu Poales, porodici Poaceae (trave), potporodici Pooideae (klasaste trave) i rodu Triticum (pšenica).  Istraživanja su pokazala da se pir prvi puta pojavio prije više od 9000 godina na Bliskom istoku na području današnje Turske spontanim križanjem samoniklih trava.  Uzgoj pira (Triticum spelta L.), u našim je krajevima manje poznat, a ima visoko stablo i sklon je polijeganju. Klasovi pira su dugački, bez osja s lomljivim vretenom pa je zbog toga i slabiji uzgoj pira, zbog lomljive stabljike koja smanjuje kvalitetu uroda. Pir raste u ljusci i u noj je zatvoren, tako da je bolje zaštićena sjemenka u odnosu na druge vrste pšenica i općenito na druge žitarice bez ljuske. No prerada pira je stoga skuplja. Tu je jedan proces u preradi više tj. ljuštenje ili guljenje, pa sve to i utječe na uzgoj pira. Pir se koristi se u proizvodnji raznih vrsta peciva,  tjestenina, kolača, itd. Pir sadrži posebne ugljikohidrate koji imaju važnu ulogu u zgrušavanju krvi, ali dobar je za stimulaciji imunološkog sustava organizma.  Otporna je žitarica, posebno na niske temperature, bolesti i štetnike te je upravo zbog tih svojstava pogodna za uzgoj na ekološki način. Za razliku od obične pšenice pir sadrži 10 - 12% više proteina.   Ipak, bez obzira na skuplju proizvodnju u novije je vrijeme sve češći uzgoj pira i postaje vrlo cijenjena žitarica od raznih alergičara.  Tako je zbog povećanja svijesti stanovništva prema zdravoj hrani i očuvanju okoliša, sedamdesetih godina 20. stoljeća uzgoj pira se vratio na naše poljoprivredne površine sve više i raste interes za njegov uzgoj iz godine u godinu. 

Čitaj, prati i komen tiraj naše priče i na našoj Facebook stranici Život i stil!