Pravi pir je žitarica slična pšenici, ima nešto veće zrno, a
iznimno je probavljiva. S botaničkog gledišta pir pripada razredu
Liliopsida, redu Poales, porodici Poaceae
(trave), potporodici Pooideae (klasaste trave) i rodu
Triticum (pšenica).
Istraživanja su pokazala da se pir prvi puta pojavio prije više
od 9000 godina na Bliskom istoku na području današnje Turske
spontanim križanjem samoniklih trava.
Uzgoj pira (Triticum spelta L.), u našim je
krajevima manje poznat, a ima visoko stablo i sklon je
polijeganju. Klasovi pira su dugački, bez osja s lomljivim
vretenom pa je zbog toga i slabiji uzgoj pira, zbog lomljive
stabljike koja smanjuje kvalitetu uroda.
Pir raste u ljusci i u noj je zatvoren, tako da je bolje
zaštićena sjemenka u odnosu na druge vrste pšenica i općenito na
druge žitarice bez ljuske.
No prerada pira je stoga skuplja. Tu je jedan proces u preradi
više tj. ljuštenje ili guljenje, pa sve to i utječe na
uzgoj pira.
Pir se koristi se u proizvodnji raznih vrsta peciva,
tjestenina, kolača, itd.
Pir sadrži posebne ugljikohidrate koji imaju važnu ulogu u
zgrušavanju krvi, ali dobar je za stimulaciji imunološkog sustava
organizma.
Otporna je žitarica, posebno na niske temperature, bolesti i
štetnike te je upravo zbog tih svojstava pogodna za uzgoj na
ekološki način.
Za razliku od obične pšenice pir sadrži 10 - 12% više
proteina.
Ipak, bez obzira na skuplju proizvodnju u novije je
vrijeme sve češći uzgoj pira i postaje vrlo cijenjena
žitarica od raznih alergičara.
Tako je zbog povećanja svijesti stanovništva prema zdravoj hrani
i očuvanju okoliša, sedamdesetih godina 20. stoljeća
uzgoj pira se vratio na naše poljoprivredne
površine
sve više i raste interes za njegov uzgoj iz godine u
godinu.
Čitaj, prati i komentiraj naše priče i na našoj Facebook stranici Život i stil!
