Priče majki koje pate od poslijeporođajne depresije u većini slučajeva ne razlikuju se od uobičajenih priča. U velikom broju slučajeva dijete se isčekivalo kao kruna ljubavi, u "pravom", planiranom trenutku, upravo kad su budući roditelji posložili sve što su smatrali važnim kako bi zasnovali obitelj. Imali su siguran posao, završene fakultete, rješeno stambeno pitanje i podršku roditelja.
Trudnoća je uglavnom prošla uredno, buduće majke su planirale svaku sitnicu, opremale dječju sobu, odmarale i zdravo se hranile. Slušale se o majčinstvu, o tom malom, najdivnijem biću u koje se zaljubiš čim ga ugledaš. Promatrale su druge majke u šetnji i zamišljale kako će i one na proljetnom suncu odmarati u društvu dragih prijatelja dok će njihovo dijete pored njih spokojno spavati u kolicima.
Dojit će ga, prematati i uspavljivati. Kada utone u san, uživat će još neko vrijeme promatrajući ga zajedno s partnerom, a potom će se posvetiti jedno drugom. Znaju i za majčinsku ljubav, intuiciju u koju se nepogrešivo vjeruje. Čule su da majka "uvijek i u svakom trenutku zna“ koja je djetetova potreba i kako ju zadovoljiti.
Vjerujem da je većini majki ovo poznato. Tako smo čuli, zamišljali i očekivali. Tako su očekivale i majke s početka priče. Nikakav drugi scenarij im nije padao na pamet.
Kad sve ne ide kako su zamislile, majke se povlače u sebe
No, već su u rodilištu osjetile prvi umor, imale su poteškoća sa uspostavom dojenja, porod je možda protekao u komplikacijama, osoblje je u nekim slučajevima bilo grubo i nepodržavajuće, dijete je puno plakalo, a one nisu znale što da čine. Dok ih nitko nije vidio, plakale su. Sjetile su se svih onih priča koje su nebrojeno puta čule o ljubavi na prvi pogled sa vlastitim djetetom. One to nisu osjećale. I zato su plakale.
U rodilištu su vješto skrivale svoje emocije i sanjale o povratku kući. Kada su stigli, cijela obitelj pristigla je čestitati i diviti se tom malenom biću. Za njih je bio najljepši, najslađi, najmekši, stalno su to ponavljali i tepali mu. Majka je započela dojenje, dijete bi plakalo, a obitelj je bila prepuna ideja što bi mu moglo biti. "Je li možda gladno?“, "Imaš li dovoljno mlijeka?“, "Možda ti mlijeko nije dovoljno hranjivo ili vam položaj dojenja nije dobar?“ ,"Možda ga nešto boli? Jesi li sigurna da je sve u redu?“…"
Pa kako bi majka bila sigurna? Upoznali su se tek prije nekoliko dana...
Krive sebe ili dijete i takvi osjećaji postaju jači, a nemoć veća
Majka se počinje povlačiti u sebe sve višei više vjerujući da nije dovoljno dobra jer ne zna. Sada je još više bila sigurna da svoje osjećaje mora skrivati. Dane provodi plačući kriveći sebe kao najgoru osobu na svijetu ili pak dijete koje je sve to izazvalo. S vremenom takvi osjećaji postaju jači, a nemoć veća.
(FOTO: Thinkstock)
Neke žene imaju negativne osjećaje prema djetetu, ne prihvaćaju pomisao da je ono cijelo vrijeme tu, te da će i u budućnosti biti. Često govore: "strašna mi je pomisao da mi život više nikada neće biti isti“.
Neke žene imaju prisilne misli zbog kojih se osjećaju loše i vrlo često o njima ne žele govoriti. Kako osjećaju velik sram ili misle "da nešto s njima nije u redu“ pokušavaju ih kontrolirati. Taj pokušaj kontrole misli još više ih pojačava i odjednom se nalaze u začaranom krugu velike patnje. U takvim trenucima mogu pomisliti na suicid kao "rješenje za neizdrživu patnju“ ili pak da učine nažao djetetu.
Ponekad prođe dosta vremena prije no što se majka nekome povjeri. Kada se to dogodi, možemo biti sigurni da dalje bez pomoći ne može sama.
Važno je vjerovati ženi kad se nekome povjeri
Kada je u pitanju poslijeporođajna depresija, vrlo je važno čim prije potražiti stručnu pomoć. Što ranije žena potraži pomoć, možemo očekivati kraći proces oporavka. Kada se žena povjeri članu obitelji, prvenstveno je važno da ju se shvati ozbiljno. Potom je najbolje obratiti se liječniku opće medicine koji će porazgovarati sa ženom i prema procjeni uputiti ju psihijatru. Ovisno o simptomima, psihijatar će odrediti je li potrebna terapija, te odrediti koju.
(FOTO: Thinkstock)
U stanjima kada su lijekovi potrebni oni će svakako pomoći da se majka s vremenom stabilizira, no ono što može ostati prisutno još dugo jest osjećaj krivnje kao i pregršt neodgovorenih pitanja poput "Zašto se to dogodilo baš meni? Što ako moje dijete jednom dozna za moje misli i emocije? Šta ako se to stanje ponovi u drugoj trudnoći ili u nekoj sljedećoj stresnoj situaciji?“. Ostati sa time svime nije lako niti preporučljivo i kao takvo predstavlja smetnju u gradnji odnosa s djetetom. Stoga je vrlo važno pored psihijatrijske pomoći potražiti pomoć psihoterapeuta ili pak grupe podrške žena u poslijeporođajnoj depresiji gdje će pronaći odgovore na pitanja i dopustiti si i prihvatiti sve svoje emocije.
Da bi majka bila dobra majka, treba znati voljeti sebe
Kroz podršku i psihoterapijski proces majke će lakše prebroditi taj privremeni period, osvijestiti vlastita očekivanja od sebe kao majke koja su najčešće nerealna i produkt ideje, a ne stvarnog iskustva. Sada, sa stvarnim iskustvom, očekivanja valja prilagoditi realnosti i mogućnostima kako bi bilo moguće ispuniti ih. Također, važna lekcija je naučiti biti blag prema sebi i oprostiti si sve ono što smo željeli da bude, a nije se ostvarilo. Da bi majka bila dobra majka treba znati voljeti sebe. Samo tako put prema željenom odnosu s djetetom bit će neometan, čist i jedinstven.
Majke koje pate od poslijeporođajne depresije jesu i mogu biti dobri roditelji, no važno je da su odgovorne prvenstveno prema sebi i prihvate podršku kada im je potrebna. Biti roditelj jest predivno i jedinstveno iskustvo. No ponekad se javljaju teškoće zbog koji nam se se možda neće činiti takvo. Važno je zato znati da pomoć postoji i da ju je potrebno potražiti. To odgovoran roditelj čini.
Pročitajte još:
- Snažna mamina poruka: 'Moramo razbiti stigmu dijeljenjem svojih priča kako bi druge žene znale da nisu same'
- Mama pokazala trbuh nakon poroda: 'Naša tijela se mijenjaju i to može biti uznemirujuće, ali je normalno'
Čitaj, prati i komentiraj naše priče i na našoj Facebook stranici Život i stil!
