KOZMIČKA APOKALIPSA / Mračna strana galaktike donosi masovno izumiranje! Uočena čudna podudarnost: 'Odakle dolaze ta tijela koja udaraju u Zemlju?'

Učestalost udara nebeskih tijela drastično skače svakih 30 milijuna godina, a to se poklapa s drugim kozmičkim ciklusom

27.10.2021.
9:33
Shutterstock

Tektonika ploča, teorija koja je bila toliko revolucionarna da su prošla desetljeća prije nego što su je geolozi prihvatili, u mnogočemu je trebala biti sveti gral koji bi objasnio povijest Zemlje. No, koliko god je stvorila jasnu sliku pomicanja kontinenata, žarišta vulkana, pa čak i pomicanja polova, važan dio slagalice nedostaje.

Kozmička sudbina

Kako ističe profesor geologije i ekoloških studija Michael Rampino, prvu naznaku da Zemlju oblikuju i kozmičke sile dali su fizičar Luis Alvarez i njegov sin Walter, geolog. Njih dvojica prvi su ’80-ih predložili tezu kako je za masovno izumiranje potkraj krede, prije 66 milijuna godina, posljedica razornog udara asteroida ili kometa. 

Ubrzo, njihovim stopama su nastavili Dave Raup i Jack Sepkoski  koji su pokazali kako se tijekom Zemljine povijesti masovno izumiranje javlja periodički, svakih 26 milijuna godina. Za potpunu sliku, znanstvenicima nedostaju podaci. Temeljni ostaci – krateri zaostali nakon udara nebeskih tijela – relativno su malobrojni jer iz erozija često izbriše, a površina Zemlje se neprestano mijenja. Primjerice, gotovo ih je nemoguće naći na dnu oceana, s obzirom na to da je oceanska kora relativno mlada - stara je tek 180 milijuna godina.

Čudna podudarnost

No, analiza dostupnih podataka o kraterima pokazuje neobičnu pravilnost – učestalost se drastično povećava svakih otprilike 26-30 milijuna godina. Frekvencija koja se podudara s onom masovnih izumiranja.

"Ostalo je pitanje otkuda dolaze ta tijela koja udaraju u  Zemlju", ističe prof. Rampino. Samo su dva moguća izvora: jedan je asteroidni pojas, nakupina kamenih nebeskih tijela između Marsa i Jupitera. No, asteroidi, čak i ako bi koji bio izbačen iz krhke ravnoteže gravitacija Sunca, pojasa i Jupitera i bio lansiran prema Zemlji, teško da bi padali u pravilnim intervalima svakih 30 milijuna godina.

Ostaje tek Oortov oblak – kuglasta nakupina ledenih objekata na samom rubu Sunčeva sustava, koju tek neznatno pridržava gravitacija naše zvijezde.

Oblak pun ostataka stvaranja našeg sustava

S obzirom na ogromnu udaljenost od 50.000 do 200.000 astronomskih jedinica (Zemlja je jednu AJ udaljena od Sunca, a daleki patuljasti planet Pluton 30- 50), bilijarde ovih objekata iz ravnoteže lako izbaci gravitacija zvijezde koja bi prošla relativno blizu Sunčeva sustava, ili veliki oblak vodika ili međuzvjezdane prašine.

"Ali to i dalje ne objašnjava otkud izražena pravilnost takvih udara svakih 30 milijuna godina",  ističe Rampino.

Objašnjenje se nameće samo od sebe, s obzirom na to da još jedan kozmički proces slijedi isti vremenski razmak. Kružeći oko Mliječne staze, Sunčev sustav putuje gore-dolje u odnosu na ravninu galaktičkog diska, poput konjića na ringišpilu.

Vrijeme jedne periode je otprilike 60 milijuna godina, što znači da svakih 30 milijuna godina, Sunčev sustav prolazi kroz galaktički disk, u kojem je materija gušća, a plimne sile galaktike jače. Tijela koje Sunce čvrsto drži uza sebe ne osjete poremećaje u gravitaciji, no kamenčići i i kockice leda u Oortovom oblaku trebaju tek mali poticaj da polete prema Suncu.

Tamna strana naše galaktike

Konačno objašnjenje došlo je tek 2014. – astrofizičari Lisa Randall i  Mathew Reece s Harvarda istaknuli su kako je za najveća "preslagivanja" u Oortovom oblaku odgovorna tamna materija.

O egzotičnoj materiji ne zna se gotovo ništa, osim da postoji i čini gotovo 85 posto mase naše galaktike. Sve što vidimo, od atoma do zvijezda čini tek 15 posto naše galaktike, dok ostatak otpada na nešto što ni na koji način ne djeluje na elektromagnetno zračenje.

Znamo da to nešto sigurno postoji, s obzirom na to da je gravitacija nedvojbeno izmjerena. Bez gravitacije tamne materije galaktike bi se raspale, a jasno je izmjeren i način na koji zakreće svjetlo.

Mjereći ono malo podataka do kojih uopće možemo doći, Randall i Reece utvrdili su da bi dio tamne materije mogao biti koncentiran u disku galaktike.  A prolaskom kroz disk naše Mliječne staze, svakih 30 milijuna godina pošalje na stotine i tisuće ledenih i kamenih objekata prema Suncu i Zemlji. Mnoge Sunce otopi, mnoge pokupi naš veliki brat Jupiter. No, ne trebaju stotine pogoditi Zemlju, dovoljan je samo jedan.

Možda će te zanimati

Telegram

Imaš priču? Javi nam se!
Imaš priču, ekskluzivu ili jednostavno temu za koju bi se trebalo čuti? Javi nam se, a mi ti jamčimo anonimnost.
Pošalji priču
Imaš priču? Javi nam se!
Imaš priču, ekskluzivu ili jednostavno temu za koju bi se trebalo čuti? Javi nam se, a mi ti jamčimo anonimnost.
Pošalji priču

Izdvojeno

Regionalni portali