Prije otprilike 6000 godina Tajvan su naselili Australonežani, koji su sa sobom donijeli neolitsku tehnologiju i još uvijek čine oko dva posto stanovništva otoka. No čini se da nisu došli na prazan otok.
Legende o 'malim šumskim ljudima'
Čak 15 od 16 australonezijskih skupina na otoku ima priče o malim, tamnim ljudima koji već žive u otočnim šumama. Legende bi se moglo otpisati tek kao mitove, poput onih europskih o vilama i patuljcima, no kada su antropolozi i arheolozi počeli istraživanja, pronašli su kameni alat koji datira i prije 30.000 godina.
Daleko ranije doseljavanje iskonskih ljudi
Iako se ti nalazi vremenski nisu baš poklapali s doseljavanjem Australonežana, i dalje su mogli pripadati ranijim doseljenicima, prvim homo sapiensima koji su došli u vrijeme u kojem su preci današnjih Aboridžina došli do Australije. Takve zajednice, koje pripadaju negroidnom genotipu, predstavljaju potpuno odvojenu skupinu ljudi, a i danas naseljavaju Andamansko otočje, uključujući i Sentinel, jedino potpuno netaknutu zajednicu koja još živi u starijem kamenom dobu.
Legende čuvaju sjećanje na divljake čarobnih moći
Ipak, za bilo što više od nagađanja i hipoteza bili su potrebni konkretni ostaci, a negostoljubiva tropska klima i tlo uništavali su i daleko mlađe organske ostatke. Jedino što su antropolozi imali kao polazišnu točku bile su priče starosjedilačkih plemena Tajvana.
Austronezijske skupine imale su vrlo različite poglede na te ljude s kojima su živjeli. Mnogi ih opisuju kao neprijateljske i divlje te imaju priče o borbama i sukobima. Dosta njih govori kako su mali šumski divljaci krali hranu, a na piku su im bile i djevojke. Međutim, najmanje četiri skupine pričaju priče o sklapanju brakova s takozvanim "malim crnim ljudima", a jedna skupina, Saisiyat, nastavlja održavati ceremonije u čast onih koje nazivaju Ta'ai, koje smatraju svojim učiteljima. Prema legendama, niski ljudi imali su čarobne vještine i donosili su sreću Saisiyatu ako su se prema njima odnosili s poštovanjem ili se s njima dobro postupalo.
'Tamni, niži od metra'
Prema jednoj legendi Saisiyata, niski ljudi, koji su bili tamne puti, niži od metra i živjeli su s druge strane rijeke, isticali su se u pjevanju i plesu te su pozivani na svetkovine žetve u Saisiyatu, u dugogodišnjem obostrano korisnom odnosu. Niski ljudi, međutim, bili su pohotni i često su gnjavili žene plemena. Jednog dana, neki mladi Saisiyat odlučio se osvetiti zbog ovog nepoštovanja. Posjekli su čvrsto drvo na kojem su počivali šumski ljudi. Svi su se sunovratili s litice i umrli, osim dvojice najstarijih. Ovo dvoje preživjelih starješina poučavalo je Saisiyat pjesmama i plesovima Pas-ta’ai rituala, a zatim su otišli na istok. Ubrzo nakon toga, Saisiyat je patio od gladi, koju su pripisivali osvetoljubivim duhovima. Kako bi umirili duhove, Saisiyat je počeo držati Pas-ta’ai i moliti za oprost. Osim toga, Saisiyat je trebao biti marljiv, pošten, pošten i tolerantan u ophođenju s drugima. U drugoj verziji, dvojica starješina niskog naroda bacila su prokletstvo na pleme Saisiyat, koje je molilo za oprost. Starješine su to dopustile pod uvjetom da Saisiyat prakticiraju plesove šumskih ljudi kako bi umirili duhove mrtvih, inače bi usjevi Saisiyata propali i uvenuli.
'Živjeli su s nama i krali nam bebe'
Legende tajvanskih plemena prilično podsjećaju na one sa Sumatre i ostalih indonezijskih otoka o plemenu Mante. Prema pričama, izrazito su niskog rasta te izbjegavaju kontakte s vanjskim svijetom. Navodno je jedan par tih pigmejaca uhvaćen početkom 18. st. i poklonjen sumatranskom sultanu, no za to ne postoje jasni dokazi. Legenda o plemenu Mante je prilično živa u starim žiteljima Sumatre, koji pričaju kako su šumski ljudi krali njihove zalihe hrane, a "žene su imale tako velike grudi da su ih prebacile preko ramena dok su trčale kako im se ne bi vukle po podu". Ipak, i prema predaji su pigmejci izumrli jer su prije sedam generacija ljudi poveli ekspediciju kako uništili "male ljude koji im kradu hranu i bebe".
Legenda o plemenu Mante, i njihove varijacije na drugim otocima osobito su zainteresirale antropologe nakon što su 2003. na drugom kraju arhipelaga pronađeni ostaci drevne izumrle ljudske vrste, nazvane Homo florensis, koji su zbog rasta dobili nadimak 'hobiti'. Visoki tek nešto više od metra, živjeli su prema prvim procjenama i do prije 12.000 godina, što bi značilo da su isto vrijeme na otoku živjeli i moderni ljudi i hobiti. Iako su nova mjerenja pokazala da su najmlađi za sada pronađeni ostaci stari 50.000, Homo florensis i dalje intrigira antropologe koji ne isključuju da je 'Flo' nastavio živjeti i dočekao modernog čovjeka. Upravo na njima, tvrde pobornici, razvila se legenda o Ebo Gogou-kako pigmejske šumske ljude nazivaju na otoku Flores.
Oštra tropska klima uništila ostatke
Novo otkriće lubanje i djelomičnog kostura u špiljama Xiaoma na istočnoj obali Tajvana dokazalo je i da legende na Tajvanu imaju podlogu u stvarnosti. Bili su u sloju starom oko 5900 godina, otprilike u vrijeme kada su Australonežani stigli. Međutim, njegove karakteristike jasno pokazuju da je pripadao nekome s drugačijim nasljeđem.
Možda žive i danas
Ne samo da je lubanja mala, već 13 mjera njezina oblika najviše odgovara onima naroda Negrito s Filipina, a slijede ih i oni na Andamanskim otocima. Tijekom ledenog doba, Tajvan je bio povezan i s kopnom i s Filipinima i ljudi su vjerojatno dolazili pješice. Ipak, i ovaj nalaz ostavlja pitanje. Je li u pitanju druga vrsta ili je u pitanju Homo sapiens, koji je zbog smanjenih resursa na otoku evoluirao manji rast. No još šokantnije je ono što se može naslutiti. Izvješća iz Qinga pokazuju da su izvorni stanovnici preživjeli kao poseban narod do prije dva stoljeća. Čak ni danas možda nisu potpuno izgubljeni. Genetski analitičari su kontaktirali Hung i rekli joj da vjeruju da postoje dokazi za njihov DNK među modernim Australonežanima.
