Rosalind Wiseman, edukatorica o odgoju i autorica američkog bestselera Queenbees and Wannabees, u novoj knjizi Masterminds and Wingmen: Helping Your Son Cope with Schoolyard Power, Locker-Room Tests, Girlfriends, and the New Rules of Boy World pokazuje što se stvarno događa u životima dječaka, kako funkcionira njihova društvena hijerarhija te kako to utječe na njihove odluke i način razmišljanja. Za potrebe knjige intervjuirala je 160 dječaka u dobi od 10 do 20 godina.
Dječaci se samo prevaraju da im nije stalo do prijatelja, obitelji ili škole.
Čak i kada im je jako stalo do nečega, dječaci nauče ne pokazivati strah, ljubav, tugu ili uzbuđenje jer misle da se moraju ponašati 'kao muškarci'. Muževnoj ravnodušnosti uče ih roditelji koji im govore da se dovedu u red, treneri koji im govore da ne bacaju loptu kao djevojčice i vršnjaci koji se ismijavaju njihovom izboru odjeće, pjevanju, i sl. Uz podršku i komunikaciju, roditelji mogu pomoći sinovima da nadvladaju pritisak i izrastu u autentične, snažne i emotivno angažirane muškarce.
Mit je da su muškarci jednostavniji ili manje komplicirani.
Svijet dječaka jednako je ispunjen ograničenom društvenom dinamikom i podijeljenim ulogama, kao i onaj djevojčica. U društvu uvijek postoji 'mozak' koji vlada grupom, onaj koji određuje što je smiješno, što glupo i što će se raditi. Preostali preuzimaju uloge 'zabavljača' (koji se na kraju može naći u situaciji da ga nitko ne shvaća ozbiljno), 'izbacivača' (krupnog, fizički snažnog, koji često manipulira drugima) ili 'savjesti' (koji se uvijek brine o posljedicama). Prijateljstvo prevladava, ali može biti protkano sukobima, vrijeđanjima i nezadovoljstvom.
Roditelji često misle kako njihovi sinovi nemaju sukoba u društvu jer ne traže pomoć.
Dječaci često misle kako se ništa ne može poduzeti ako ih je netko 'uzeo na zub' te da će svaka intervencija rezultirati još većim zadirkivanjem. Oni koji im to rade skirivaju se iza rečenica: 'Pa samo te zezam. Ne radi dramu gdje je nema.' Dječaci će se povući i praviti se da im nije stalo (jer naravno, muškarci ne mogu imati povrijeđene osjećaje). Najbolji način da vam se otvore oko sukoba? Budite kratki i jasni te pričajte dok igraju videoigricu.
Videoigrice su sastavni dio dječačke kulture, a roditelji rijetko postavljaju prava pitanja u vezi njih.
Kada žele regulirati sinovo igranje, roditelji postavljaju vremensko ograničenje, dok jako malo znaju o samoj igrici. Vremensko ograničenje je u redu, ali roditelji trebaju znati i što se događa tijekom igre. Hoće li stječi vještine, sudjelovati u planiranju i rješavanju izazova? Ili će biti izloženi rasizmu, seksizmu i internetskom zlostavljanju? Što se stvarno događa tih sat vremena dok vaše dijete igra igricu?
Pornografija je neizbježna i roditelji trebaju pričati s djetetom o tome.
Djeca još od rane dobi uče tražiti informacije preko interneta i vjerojatno će potražiti informacije o seksu. Roditelji ne mogu pričati o seku bez spominjanja pornografije, jer će sasvim sigurno vidjeti ili čuti nešto o tome.
Da bi komunikacija s dečkima bila učinkovita, morate biti jako pažljivi u pristupu.
Od malih nogu dječake učimo da ne otkrivaju previše informacija o sebi, pa će se na prvi znak pretjeranog zanimanja roditelja o njima povući - previše pitanja, previše emocija, previše uplitanja. 'Dečki neće pričati s ljudima kada misle da će se oni ponašati prezaštitnički ili reagirati pretjerano, bez obzira koliko namjere bile dobre. Kako biste uvjerili dečke da imate dobar savjet za njih, morate poštovati njihove granice i iznad svega - prestanite pokušavati riješiti problem umjesto njih.
