"Mama i ja smo se vozile kući na hladan, ali bistar dan, nakon što smo obavile božićni šoping u Nordstromu. Tati smo kupovale plave i karirane majice - jedine koje moj tata zapravo nosi. Mama je neprestano smanjivala radio u autu, a ja sam ga neprestano nazad pojačavala. A zatim sam odlučila prestati radio koristiti kao sredstvo osvete i predala se.
'Jesi li ti zaljubljena u tatu?' pitala sam je, potpuno iznenada. Imala sam 14 godina, slušala Leonarda Cohena, i polako počela shvaćati koliko toga postoji između 'sviđanja' i 'ljubavi', između poštovanja i one razuzdane strasti koju tinejdžerice povezuju s vjenčnom ljubavi. 'Ne', moja majka nije ni malo oklijevala, a oči su joj bile uperene u cestu. 'Volim tvog oca. Ali nisam zaljubljena u njega.'
Njene intimne riječi, podijeljene sa mnom bez ikakve trunke krivnje ili isprike, ta njena rečenica od tog je trenutka obojila svaki moj odnos koji sam ikad u životu imala. I da, njene su riječi utjecale na moj brak, također.
On moje ponašanje smatra potencijalno destruktivnim. Ja ne.
Niti nakon osam godina uglavnog sretnog braka ni nakon što smo zajedno odgojili dvoje male djece, ne prođe ni jedan mjesec da ne procjenjujem kvalitetu naše veze ili tražim neke znakove za uzbunu. Moj me suprug već upozorio na to da ne bih svakom našem zajedničkom danu trebala pristupati kao da nam je zadnji. Ali dok on to vidi kao nešto potencijalno destruktivno, ja smatram da samo pokušavam ostati oprezna te zaštiti naš status koji govori da smo 'zaljubljeni' - jer, to je osjećaj koji najlakše nestaje. A kao rezultat toga, moj je suprug već poprilično dobro upoznat sa scenarijem koji glasi nekako ovako:
"Ne izlazimo dovoljno. Ti uvijek vodiš K (nađu 5-godišnju kćer) na ručak - a kad si zadnji put isplanirao neki ručak sa mnom? Ujutro si djeci dao poljubac kad si odlazio na posao, a mene si preskočio - zašto si to napravio? Kad bi samo jednu četvrtinu vremena koju provodiš u brizi oko naše djece proveo tako da pokušaš poboljšati našu vezu, naš bi brak bio snažniji. Trebamo češće odlaziti na večere. Više, više, više, daj meni i nama više, više, više!
Zapravo se u tim trenucima sve više zaljubljujem u njega
A ružna istina je ta da sam ja ponekad užasno ljubomorna na to koliko moj suprug voli našu djecu. Ipak, najveća je ironija da, kad ga gledam kako im priprema sendviče ("jer tako su ukusniji"), kako našu kćerkicu uči odsvirati C i A akorde na njenoj mini ružičastoj gitari, dok našem sinu pruža njegovu igračku, vlakića Toma, s užasno lošim britanskim naglaskom, zapravo se svaki puta još malo više zaljubim u njega. Dio mene želi ga cijelog - sve dok ne shvatim da ne može biti samo moj, jer imamo i dvoje djece koja ga trebaju mnogo više nego što ga ja trebam. Ne mogu vam riječima opisati kolika je čast odgajati djecu s toliko inteligentnim muškarcem punim ljubavi. Ali isto tako bih lagala kad bih rekla da nisam baš ni malo ljubomorna kad planira što će sve na godišnjem odmoru raditi s klincima, a naše večere odgađa kao da uopće ne vrijede. Naša djeca imaju potrebe, i to je sasvim logično, ali to ne znači da bismo mi trebali naše potrebe stavljati po strani, jer one pripadaju na isti taj pijedestal, nikako ih ne smijemo zaboravljati.
'Ne brini', često mi zna reći. 'Ponovno ćemo vratiti naš zajednički život za nekih 10-12 godina.' On utjehu pronalazi u budućnosti - a mene ona nevjerojatno plaši. To je toliko daleko, a naše vrijeme provedeno zajedno je temelj na kojem je zapravo izgrađena naša obitelj. Ako nam to ne bude na prvom mjestu, prije ili kasnije ćemo se odljubiti, baš kao što se to dogodilo mojim roditeljima. Jer, veza ne može čekati deset godina.
Ni malo ne pomaže činjenica da se nikad nisam pomirila s time niti shvatila zašto je moja mama prestala biti zaljubljena u mog tatu. Nikad je nisam pitala što je i kako pošlo po krivu. Umjesto toga, deset sam godina provela smišljajući razloge, pretpostavljajući što je moglo krenuti u krivom smjeru te sam izvlačila zaključke zašto se ta zaljubljenost s vremenom pretvara u tužnu, jednostavnu 'ljubav'...
Što znači da se zaljubljenost pretvorila u ljubav? Kako se to točno događa?
Znači li da se zaljubljenost pretvorila u ljubav kad suprugu prije Božića kupuješ majice jer mu trebaju, bez da uopće uzmeš u obzir njegovu ljubav prema astronomiji i ne odlučiš mu priuštiti novi teleskop? Nestane li mali komadić zaljubljenosti svaki put kad zaboraviš da si isplanirao večeru sa suprugom, samo kako bi mogao ostati kod kuće i gledati još jednu hokejašku utakmicu u staroj trenirci? Umire li zaljubljenost onda kad romantičnom gestom počneš smatrati to što si pospremio posuđe? Nije mi jasno...
Ali jedna je stvar gotovo u potpunosti jasna: Djeca mogu vrlo lako isisati tu zaljubljenost iz svakog braka - upalite bilo koji sitcom na TV-u i vidjet ćete da je tako. Mama i tata se žele maziti, kad odjednom u sobu ulaze djeca i uništavaju im trenutak... Također, nije tajna da odgajanje djece zahtjeva veliku količinu energije. No, cijelo se to vrijeme čini kako roditelji vode tihi rat sa svojim klincima jer su u potpunosti okupirali njihovu vezu.
On jednostavno nije uplašen. On vjeruje u nas
No, moji osjećaji me možda ipak varaju... Naša djeca su zapravo najbolji dokaz da je naša ljubav jaka, a trenutne žrtve koje činimo zbog njih ustvari nam samo pomažu da rastemo, i kao individue i kao partneri. Možda sam ja ta koja neprestano organizira zajedničke izlaske i možda sam ja ta koja ga tjera da se držimo za ruke u kinu, ali polako shvaćam da to nije zato što moj suprug ne cijeni našu vezu. Ja takvo ponašanje povezujem sa strašću, a on jednostavno uopće nije uplašen da će se nebo srušiti ako se ne ponašamo kao ludo zaljubljeni tinejdžeri.
A što se tiče naše djece: Kad osjetim ljubomoru zbog nečega što moj suprug čini za njih, podsjetim samu sebe da to nije zbog naše djece - koju obožavam - već zbog nekih mojih strahova. Muškarac koji je sposoban dati toliku količinu ljubavi - također je vrijedan da mu je vratim u jednakoj količini. No, ta ljubav će možda ipak, s vremena na vrijeme, morati malo pričekati dok klince ne pospremimo na spavanje."
Izvor: Redbook
