Eva Mendes otvoreno je progovorila o poteškoćama roditeljstva, a jedno od njezinih priznanja vjerojatno će razumjeti većina roditelja. "Jedan od obrazaca kojeg mi je najteže savladati je vikanje. Nije to strašno vikanje, ali opet nema veze, ipak vičem'', rekla je Mendes u podcastu Parenting & You s dr. Shefali Tsabary.
Poznato je već da je vikanje neučinkovito, a ponavljani obrasci mogu imati negativne učinke na djecu uključujući anksioznost, depresiju i niže samopouzdanje. S druge strane ponekad se toliko zagovara blago roditeljstvo da se znamo upitati hoćemo li samo običnim povisivanjem glasa ostaviti svojoj djeci traume za cijeli život.
Stvarnost je takva da ne postoji savršeni roditelj, a svi dobri roditelji imaju nesavršene trenutke. Većina ipak ne želi vikati na djecu, no roditeljstvo je teško, a svaki roditelj je u prvom redu samo čovjek.
Eva Mendes s partnerom Ryanom Goslingom ima dvije kćeri, 10-godišnju Esmeraldu i 8-godišnju Amadu, a njezino priznanje u popularnom podcastu svakako može proširiti spoznaju da ne postoje savršeni roditelji.
Dobra je vijest da obično postoje razlozi za vikanje i načini kako da ih izbjegnete, piše Parents.com.
Zašto roditelji viču na djecu
Popularna glumica nikako nije jedini roditelj koji viče na svoju djecu i koji se bori da prestane s tom navikom. Shelly Miller, stručnjakinja za pozitivno roditeljstvo i autorica knjige ''The Teacher Momma'', kaže kako je vikanje zapravo prilično uobičajeno ponašanje roditelja. Jedna je studija pokazala kako je čak 45 % mama i 42 % očeva izjavilo kako viču na svoju djecu.
Roditelji ponekad viču jer se osjećaju preopterećeno. ''Ponekad je tome uzrok osjećaj bespomoćnosti kad vas djeca ne slušaju ili se ponašaju agresivno'', objašnjava Miller. ''Osim toga često vikanje može biti posljedica kroničnog stresa ili burnouta'', dodaje.
Iako stres svakako može pridonijeti češćem vikanju, također se možemo osvrnuti na vlastito djetinjstvo kako bismo prepoznali zašto je to uobičajen obrazac roditeljstva, kaže Reeni B. Patel, stručnjakinja za roditeljstvo i pozitivnu psihologiju. Može biti posljedica i kulturološke komponente. ''Za mnoge odrasle vikanje je oblik komunikacije koji su koristili njihovi roditelji'', kaže Patel. "Nekim ljudima može biti teško razbiti ovaj obrazac i naučiti drugačije komunicirati."
''Ako vas roditelji ili drugi bliski ljudi nisu naučili kako prebroditi stres i sukob bez povišenih tonova ili ljutitih riječi, veća je vjerojatnost da ćete i sami ponavljati taj obrazac'', slaže se Miller.
Što učiniti s navikom vikanja
Ako ste i sami uočili da je povisivanje glasa vaš obrazac ponašanja u teškim trenucima, to ne znači da ste loš roditelj. Osim toga postoji nekoliko načina kako to promijeniti.
Provjerite sebe
''Vaše vikanje govori vam da nešto trebate'', objašnjava Miller, te dodaje da trebate sebi postaviti nekoliko pitanja kako biste došli do odgovora.
- Jeste li neispavani?
- Je li vam previše svega?
- Dobivate li potrebnu podršku partnera i drugih bliskih ljudi?
- Činite li nešto za sebe?
- Osjećate li ogorčenost ili ste izolirani?
Odvojite vrijeme da se oslobodite stresa
Kada dođe do stresne situacije, iskoristite priliku da se saberete. To može biti nešto jednostavno poput brzog istezanja. Ako stresni trenuci postanu česti, možda će vam trebati dodatna pomoć, poput terapije.
Razgovarajte s djetetom
Da većina roditelja ponekad viče. No najvažnije je što ćete učiniti nakon što se to dogodi. ''Budite iskreni prema djeci, objasnite im da niste htjeli vikati i da ćete dati sve od sebe da to više ne radite. Važno je da djeca nauče da svi griješe i da je to oprostivo'', kaže Miller. Preuzimanje odgovornosti vrijedna je lekcija za dijete.
Budite blagi prema sebi
Neće svaka mala greška uništiti vaše dijete. Stvar je u obrascima koje uspostavite, a ne u izvanrednim trenucima, objašnjava Miller. ''Vodite računa o obrascima povezivanja, sigurnosti i podrške. Ima mjesta za nesavršenstvo'', zaključuje Miller.
POGLEDAJTE VIDEO Što je depresija i kada treba potražiti pomoć? Stručnjaci: 'Psihoterapija treba biti dostupna svima'
