"Te pukotine su nekad malene i tanke poput vlasi kose, ali mogu biti i duge stotinama kilometara, kao na primjer rasjed San Andreas u Kaliforniji ili Anadolski rasjed u Turskoj. Oba su vidljiva iz svemira", piše Livescience.
Vrste rasjeda
"Ovisno o pomaku, postoje tri vrste rasjeda: normalni, reversni i klizni. Svaka vrsta rezultat je ishoda različitih sila koje pritišću ili povlače Zemljinu koru", rekao je seizmolog Nicholas van der Elst.
Kada ploče horizontalno kližu jedna pored druge, a vertikalno kretanje je ili vrlo malo ili izostaje u potpunosti, nastaju klizni rasjedi. Rasjed San Andreas i Anadolski rasjed u Turskoj, koji je izazvao katastrofalni potres ove godine, klizni su rasjedi.
Prostor stvaraju normalni rasjedi, dvije ploče se razdvoje i rastegnu koru u dolinu. Velika rasjedna dolina u Africi je primjer takvog rasjeda.
Kada jedna ploča klizne preko druge, nastaju reversni rasjedi, a obično se nalaze u zonama sudara gdje tektonske ploče kretanjima stvaraju planinske lance kao što su Himalaja ili Stjenjak. Klizni rasjedi su vertikalni, a normalni i reversni se često događaju pod kutom u odnosu na Zemljinu površinu. U jedan događaj, kada se jedna ploča kreće i u vertikalno i klizno tijekom potresa, mogu se kombinirati različiti stilovi kretanja ploča. Svi rasjedi su vezani za kretanje Zemljinih tektonskih ploča, a najveći rasjedi označavaju granicu između dvije ploče. Kao široke zone deformacije izgledaju iz zraka.
'Granice ploča stalno rastu i mijenjaju se'
Van der Elst je objasnio: “Granice ploča stalno rastu i mijenjaju se, zbog čega razvijaju zavoje i čvorove, što potom stvara još rasjeda.”
Zone subdukcije su granice kada je jedna tektonska ploča “podmetnuta” pod drugu. Te zone su odgovorne za neke od najsnažnijih potresa na Zemlji. Potres u Tohoku u Japanu 2011. i onaj pored obale Indonezije 2004. nastali su rupturom rasjeda u tim zonama.
Neke linije rasjeda znaju često biti uže nego što su duge ili duboke. Na dubini manjoj od 80 kilometara od Zemljine površine događa se većina potresa, a najdublji potresi događaju se u reversnim rasjedima oko 600 kilometara ispod površine.
Znanstvenici znaju za ponor u oceanu dubok 7,2 kilometra pored obale istočne Indonezije, u Bandskom moru, gotovo stotinu godina, ali donedavno nisu mogli objasniti zašto je ovaj ponor toliko dubok.
Radi se o najdubljoj točki u oceanu koja nije jarak – jarci se stvaraju tijekom subdukcije dvije tektonske ploče. "Ovaj ponor je depresija locirana u Bandskom luku (zavijenom lancu vulkanskih otoka). Ovaj rasjed predstavlja izloženu pukotinu na dnu oceana koja se proteže preko više od 60.000 kvadratnih kilometara", prema New Atlasu.
