Ono o čemu sam najviše slušala prije dolaska u Bruxelles, bila su putovanja. Svi su mi pričali svoja iskustva sa stažiranja i rekli da im je bilo predivno jer su brojne države blizu Belgije te su ih po povoljnijim cijenama mogli posjetiti.
Tako su na moj popis želja došli London, Luksemburg, Pariz, Amsterdam, Gent i Brugge. Vikendom sam bila slobodna pa sam ih htjela iskoristiti na taj način.
Prvi posjet Luksemburgu
Srce me najviše vuklo u Luksemburg. Htjela sam posjetiti Sud Europske unije, za koji bih imala vodiča s kojim se može ući kao posjetitelj, kao i u Parlamentu, ali, kako sam bila slobodna samo vikendom, u Luksemburg sam mogla otići samo jedne nedjelje. Inače, Sud Europske unije nudi posjete za grupe, virtualne posjete i posjete zgradama s umjetničkim djelima s vodičem kako bi građani bolje razumjeli razloge postojanja i temeljne uloge sudova Unije te otkrili na koji način presude Suda Europske unije izravno utječu na život europskih građana. Zbog velikog interesa za posjete Sudu, zahtjev se treba podnijeti 5 do 6 mjeseci unaprijed.
Luksemburg je udaljen 3 sata od Bruxellesa pa smo tako prijateljica i ja išle autom na jednodnevni izlet. Iako smo krenule u 10 sati, u Bruxellesu se stvorila jako velika gužva zbog radova na cesti pa smo u Luksemburg stigle oko 14 sata. Veliki parking kod jednog šoping centra je bio besplatan i bilo je simpatično kad smo shvatile da su pored nas parkirani Balkanci, tako da smo ulicama Luksemburga znale čuti i srpski jezik.
Besplatan javni prijevoz u Luksemburgu
Ova bogata država je postala i prva zemlja na svijetu koja je svoj javni prijevoz učinila potpuno besplatnim pa tako stanovnici i posjetitelji Luksemburga ne moraju platiti niti jedan euro za putovanje tramvajima, vlakovima i autobusima unutar države.
Vozile smo se besplatno tramvajem do centra gdje smo išle na ručak. Tramvaji su moderni, u bojama, jako čisti i uredni. Kada padne mrak, boje na njemu se posebno ističu.
Dok smo hodale centrom vidjele smo ponekog beskućnika koji moli za novac, iako se za Luksemburg pričalo da ih ondje nema jer si život ondje mogu priuštiti samo oni imućni, ali zbog rata u Ukrajini su neki završili i u Luksemburgu. Najniža minimalna plaća ondje je oko 2257 eura.
Tramvaj u Luksemburgu
Odlučile smo se za meksički restoran gdje smo naručile quesadillas. Takva jedna s pikantnim grahom je koštala 15,45 eura, dok je s piletinom bila 17,45 eura, a Mojito 10,95 eura. U centru sam čaj od đumbira platila 3,50 eura.
Prijateljica i ja smo se u Luksemburgu družile sa zaposlenicama Europske komisije koje rade u Luksemburgu pa su nas povele u razgledavanje grada. Iako 50% zaposlenika ne živi u ovoj zemlji nego dolaze iz susjedne Njemačke, Belgije i Francuske, one baš žive ondje i zadovoljne su jer je siguran i miran grad za obitelj i odgajanje djece. Kada im mirnoća života dosadi, upute se u Pariz ili Bruxelles koji su im blizu. Jednu sam pitala i kakva je situacija s krađom ondje, je li stvarno toliko sigurnije, na što je rekla da je imala čak dvije situacije kada su joj provalili u kuću i ukrali nakit te da su joj drugi put ukrali bicikl koji je bio povezan na ulici pa ga više ne smatra sigurnim kao nekad. Također je dodala da joj ništa od ukradenog nije bilo vraćeno.
Pokazale su nam katedralu Notre Dame, Adolpheov most, Veliku vojvodsku palaču, Muzej suvremene umjetnosti, Spomenik sjećanja, a kroz povijesnu utvrdu Fort Thüngen smo došle do gornjeg dijela grada gdje se nalaze europske institucije. Trebalo nam je oko 40-tak minuta da pješke od centra dođemo do Suda Europske unije, a odlučile smo se ondje doći, penjući se na brdo kroz šumicu umjesto panoramskog dizala. Nisam ljubitelj visina pa se nisam usudila ići panoramskim liftom. Kada smo se popele, s te lokacije se pružao divan pogled na Luksemburg, ali se i mogao vidjeti poseban zalazak sunca.
Preko puta zgrade Suda se nalazi pizzerija, gdje sam jako veliku pizzu platila 10 eura, što je za jedan Luksemburg i lokaciju pored Suda zapravo jako povoljna cijena.
Kako je brzo pao mrak, tako se i našem razgledavanju bližio kraj. Jedan dan je sasvim dovoljan za razgledavanje. Iako sam prijateljici cijelo vrijeme govorila da bih se htjela preseliti u Luksemburg, na kraju mi je ipak bio draži Bruxelles jer življi grad, pun ljudi i zbivanja. Ugodno su nas iznenadile cijene u toj skupoj državi koje su zaprave bile kao cijene u Belgiji. Očekivale smo puno veće iznose, a i bio nam je gušt voziti se besplatnim javnim prijevozom što se ne može nigdje dalje doživjeti.
Luksemburg
Sumnjiv hotel u centru Pariza
Jedne subote smo u Pariz otišle Flixbusom. Karta u jednom smjeru od Bruxellesa do Pariza je bila 30 eura, dok je u povratku od Pariza do Bruxellesa bila 50 eura. Krenule smo u 8:40 i stigle u 12:35. Kada smo stigle, u metrou je bila velika gužva pa smo morale čekati dugački red kako bi kupile kartu koja vrijedi samo pola sata. Cijena karte je oko 1,20 eura.
Hotel nam je bio u centru, kod Opere pa smo tako mogle pješke obići glavni dio centra. Kako smo išle u studenom, mrak je padao već oko 17 sati pa smo brzo išle na ručak u jedan od restorana na koji smo naišle na putu prema hotelu. Prijateljica je htjela da probam francuski specijalitet, juhu od luka koju ona jako voli, ali nažalost, baš u ovom restoranu je ta juha bila dosta kisela. Rekla je da je ta juha inače puno finija. Juha, tjestenina i čaj su u tom restoranu koštali 30 eura. Pouka je bila da svaki put treba pogledati ocjene restorana prije nego što se uđe u neki.
Juha od luka u Parizu
Kada smo došle u hotel, pažnju mi je privukao crn interijer zbog kojeg je hotel izgledao previše tamno, svjetlost gotovo nije ni dopirala unutra.
Dočekao nas je recepcionar koji nije nosio uniformu nego crnu košulju koja je izgledala kao kopija Versaceovih košulja, ali i lanac koji podsjeća na istoimeni modni brend. Nisam mogla ne primijetiti i njegovu frizuru. Kako je izgubio dosta kose, ostatak kose je raščešljao gelom i namjestio da sve vlasi pokriju prazninu. Kasnije sam u gradu vidjela još nekoliko muškaraca s "takvom frizurom", dok na Balkanu muškarci jednostavno obriju glavu kad počnu ćelaviti. U liftu su se mijenjale boje kao u bordelu, od ljubičaste i crvene do plave.
Pariz
Paljenje lampica na Eiffelovom tornju
Kad smo ostavile stvari, išle smo do muzeja Louvre gdje se već stvorila jako velika gužva pa je bilo nemoguće fotografirati se bez ljudi u pozadini.
Nismo imale vremena ići u muzeje pa smo samo obišle nekoliko poznatih lokacija u Parizu, most Aleksandra III., Louvre, Trocadero, Eiffelov toranj, Elizejske poljane, Trg sloge, Moulin Rouge i Gallery Lafayette.
Louvre
Poseban ugođaj su ostavljali ljudi koji su usput stali i plesali uz glazbu pa se tako odjednom na jednom dijelu grada skupilo nekoliko parova raznih generacija koje je povela glazba za ples. Po njihovim licima se vidjelo kako su spontani i da uživaju. Kako je brzo padao mrak, nije nam vrijedilo obilaziti druge lokacije, a sutradan je bio pljusak.
S Trocadera smo imali lijep pogled na Eiffelov toranj i stigle smo malo prije 18 sati, kada pale svjetla na tornju. Ljudi se nisu micali, htjeli su mobitelima uhvatiti trenutak kad se upale lampice. Cijelo vrijeme se čula i glazba pa je bio poseban ugođaj. Dok smo čekale red na fotkanje, čule smo da i neke Splićanke čekaju na svoj red. Hrvate baš nigdje nismo mogle izbjeći.
Eiffelov toranj
Nakon toga smo išle na pizzu u jedan poseban restoran čiji je interijer bio sav u crvenom, ali ono što je bilo jako neobično, bio je toalet. Imaju vrata nalik svemirskim pa se tako neobično i otvaraju, a kada uđete u taj dio, postoji dugme koje se stisne pa prikazuje crveno ili zeleno i vrata se dižu u zrak. Iznutra se opet stisne to dugme da se vrata dignu u zrak kako bi mogli izaći. Djeci je to bilo jako zanimljivo pa su se igrali ondje. Nismo bile jako gladne pa smo naručile samo jednu pizzu, desert i vodu. To smo platile 30 eura.
Slastičarne su bile potpuno pune, vani je bilo užasno hladno pa smo nakon toga otišle u Hilton na centru, gdje smo dva martinija platile 20 eura. Tijekom noći sam u sobi čula zvuk kao da nam netko želi ući u sobu pa sam automatski stavila stolicu uz vrata. Kasnije smo shvatile da su zidovi pretanki i da se apsolutno sve čuje kao da se događa u našoj sobi.
Mokus Pariz
Drama u Parizu
Sutradan smo htjele ići na neke druge lokacije, ali je padala kiša pa smo išle u galeriju Lafayette, gdje smo probali jako fine slastice i nagledale se predivnih kolača. Fascinantno mi je bilo što sam u Parizu gotovo svagdje vidjela da ljudi čekaju u jako dugačkim redovima prije otvaranja trgovina pa su tako čekali da se otvori neka trgovina s torbicama, ali i na dva ulaza u Gallery Lafayette. U oba slučaja se radi o jako skupocjenim proizvodima.
Nakon toga smo se uputile do Moulin Roguea. Nismo mogle ući pa smo samo kratko ondje bile, kupile suvenire i zvale Uber jer nismo više imale puno vremena, autobus nam je za Bruxelles kretao u 14:55. Aplikacija je prikazivala da je Uber blizu i tako smo čekale 20 minuta, naravno, na kraju se nije ni pojavio, ali su račun ispostavili putem maila. Brzo smo jurile do metroa jer nam je trebalo još pola sata do hotela.
Moulin Rouge
Kada smo došle do hotela, htjela sam brzo otići do toaleta, ali u hotelu nemaju niti jedan u predvorju nego se mora ići liftom na -1 gdje im se nalazi kao neko skladište. Kad sam se spustila ondje, svjetla nije uopće bilo, bilo je potpuno mračno, vrata su bila sa šipkama, izgledalo je kao da sam u nekom mafijaškom filmu. Toalet je bio od zaposlenika. Upalila sam si bljeskalicu na mobitelu i jedva čekala izaći iz tog sumnjivog hotela.
Uzele smo kofere i jurile do metroa, ali smo na kraju završile na nekoj drugoj lokaciji, a vrijeme nam je sve brže prolazilo i shvatile smo da nećemo stići na bus. Tu nas je počela hvatati panika. Ispitivale smo ljude gdje je ta određena stanica, ali nisu znali i sva sreća, jedna žena nam je pomogla.
Eiffelov toranj, Pariz
Kada smo došli na veliki kolodvor La Defense, trebalo je naći stanicu od Flixbusa. Tu je počeo kaos. Trčale smo s prtljagom, ispitivale ljude za stanicu od Flixbusa jer apsolutno nigdje nije bilo označeno. Pitala sam desetak ljudi, nitko nam ništa nije znao reći. Vrijeme je curilo, za 3 minute nam odlazi bus, a mi još nismo stigle.
Kako nam nitko nije pomogao, same smo odlučile čekati da dođe neki bus pa da se otvore vrata gdje inače putnici mogu proći samo kad se pojavi bus. Prošle smo kroz taj prolaz i nastavile trčati. U tom trenutku smo vidjele u daljini da odlazi neki Flixbus. Ne sjećam se kad me uhvatila tolika panika kao u tom trenutku. Trčale smo kao lude, ali nije bilo šanse da ga stignemo.
Metro stanica u Parizu
Dok smo trčale, pored mene je počela trčati još jedna cura koja me je pitala je li i mi idemo za Bruxelles. Rekla mi je da i ona ide s tim Flixbusom. Na kraju smo nas tri trčale i u jednom trenutku se taj Flixbus zaustavio i parkirao. Kad smo došle do njega, rekli su nam da taj bus ne vozi za Bruxelles. Nada nam je potonula.
Kao iz vedra neba, u tom trenutku se pojavila neka žena i pitala nas kuda idemo, zatim nam je rekla da prekoputa stoji jedan vozač Flixbusa i da pitamo njega. Taj vozač nije bio s busom, samo je slučajno stajao ondje izvan svog radnog vremena. Kad smo ga pitale da nam pomogne, rekao je da bus koji smo vidjeli u daljini zapravo ide za Bruxelles i da će nam ga on zaustaviti. Čovjek je počeo trčati za busom s nama. Dogodilo se čudo neviđeno i uspio je dozvati i zaustaviti našeg vozača i imale smo sreću što nam je uopće htio stati. Zahvalile smo se svima i brzo ušle u autobus. Nakon tog stresa sam odlučila da mi ne treba još jedan zbog istraživanja kolodvora i stanica u Amsterdamu jer bih morala ići sama na jedan dan pa sam odustala od toga.
Pariz
Skup Gent
U Gent sam išla autom s prijateljicom i njezinim mužem na jednodnevni izlet. Ondje smo stigli za 45 minuta. Iako smo htjeli ići na belgijski specijalitet - dagnje, kuhar iz jednog restorana nam je rekao da u studenom nije sezona dagnji i da se u restoranima poslužuju filipinske te da bolje ne idemo.
Nakon toga smo uspjeli pronaći jedan zanimljiv restoran Jaggers, u centru, gdje je bila fina hrana, ali i dosta skupa. Meniji su ondje na nizozemskom pa mi je prijateljica prevodila. Uzela sam domaće krokete od kozica. Dva kroketa s malom salatom su bila 22 eura. Pola litre vode San Pellegrino je 6,60 eura.
Hrana u Jaggersu
Bilo je jako hladno dok smo šetali gradom, ali Gent mi se jako svidio. Lijep je gradić pun mladih ljudi, iako mi se čini da je mladima financijski isplativije živjeti i studirati u Bruxellesu.
U to vrijeme je vrvio turistima. Divna arhitektura je svima mamila osmijehe na licima.
Gent
U Gentu sam jela i najgori vafl, koji je bio skuplji od svih koje sam jela. Vafl s Nutellom i jagodama sam platila 12 eura, bio je jako kiseo i nimalo sladak. Cijena me je šokirala. Kako u Bruxellesu cijene variraju od 3 do 7 eura, cijena u Gentu od 12 eura je bila šokantna. Čaj košta 4 eura. Mislila sam da su izvan Bruxellesa niže cijene, ali prevarila sam se. Grad je jako lijep za posjetiti i dovoljno je otići na jednodnevni izlet.
Gent
Simpatičan Brugge
U Brugge sam išla sama na jednodnevni izlet vlakom, a vožnja je trajala sat vremena. Povratna karta je bila 29,40 eura.
Kako sam već u prvom prilogu pisala o belgijskom javnom prijevozu, moram još jednom naglasiti da sam oduševljena koliko je sve dobro označeno, organizirano i kako se brzo stigne na određene lokacije.
Brugge
Kako sam išla 22. studenog, već su se počele postavljati adventske kućice. Sam centar je jako lijep, a na jednoj klupi se nalazi kip muškarca koji jede pomfrit. Nakon obilaska centra nisam znala do kojeg kanala bih išla, a kako Brugge ima više kanala, odlučila sam pitati prolaznike. Tako mi je jedna djevojka predložila koji trebam vidjeti. Usput sam popričala s prolaznicima i ugodno se iznenadila kako su ljudi pristupačni i jako dragi.
Naravno, ondje je sve na nizozemskom i uglavnom se po ulicama čuje nizozemski. Ugostitelji iz Bruggea su rekli da su svi smještaji rezervirani te da će biti puni za Božić.
Brugge
Turisti su se vozili po kanalima kao i u Gentu, a cijene su bile dosta visoke. Prijateljica mi je rekla da u Bruggeu nije dobra hrana i da je jako skupa pa ondje nisam išla ni na vafle nego na burger.
Mali je gradić i može se sve obići u jednom danu, dovoljno je izdvojiti 4-5 sati za Brugge.
Brugge
Najviše sam htjela ići u London, ali cijene su bile previsoke. Vlak u jednom smjeru je koštao preko 100 eura pa sam ga odlučila ostaviti za neki drugi put, iako Eurostar vlak vozi oko 3 sata.
