FOTO: /

Dvina i Stefani besprijekorne i u džungli!

Iako su u potrazi za kanibalizmom zakoračile u nemilosrdnu džunglu i civilizaciju ostavile iza sebe, Dvina Meler i Stefani Hohnjec i dalje izgledaju besprijekorno. Pitamo se koliko će to potrajati?

10.8.2010.
17:18
VOYO logo

Dvina i Stefani, dvojac bez kormilara, 'počastile' su nas drugim izvještajem s puta u Papuu na Novoj Gvineji. Ekskluzivno za net.hr poslale su još nekoliko 'crtica' s dogodovštinama.

Velika avantura je počela! Sletjevši u Dekai, malen grad smješten na rijeci Brazza, bili smo na samom rubu džungle. Iako smo već više puta bili u različitim prašumama diljem svijeta, obuzelo nas je posebno uzbuđenje.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Uskoro ćemo svjedočiti posljednjim ostacima iskonske divljine i fascinantnim kulturnim obilježjima i ritualima plemena Korowai.

Čamac predviđen za dvodnevnu plovidbu čekao je spreman. Hranu smo nabavili u Wameni, posljednjoj stanici na putu do Dekaia. Konzerve, riža, nešto voća i povrća bili su garancija da baš nećemo biti previše gladni i prepušteni kanibalizmu u džungli.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Čim smo se otisnuli, polako smo počeli ostavljati sve oblike civilizacije za sobom. Nužna, naporna mala stvarčica više nije hvatala mrežu. Nevjerojatno koliko čovjeka razveseli kad se barem nakratko može riješiti mobitela!

Kako smo gutali kilometre, sve više i više smo ostajali sami sa svojim mislima...

Opušteni i sretni, nismo ni primijetili opasno ekvatorsko sunce koje prži kroz guste sive oblake. Na to nas je podsjetilo crvenilo koje smo navečer pod baterijama detektirali u selu uz rijeku, gdje smo prenoćili.

arti-201007280528006 Iako je dan bio tmuran i padala je kišica, izgorjeli smo kao rakovi! Brže-bolje podigli smo šatore, obilno se namazali kremama po licu, pojeli svaki svoju konzervicu i krenuli na spavanje.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Cik zore označio je vrijeme za polazak. Nas Wayap već je čekao spreman s doručkom. Banane i rižu brzo smo ubacili u sebe i krenuli prema čamcu. Čekao nas je još jedan dan na brodu...

Putujući rijekom iznenadili smo se koliko je civilizacija uzela maha i zavukla se u mnoge pore ovog posebnog i izoliranog dijela svijeta. Kućice na obali kraj kojih smo prolazili bile su tradicionalne, ali ljudi nisu bili goli.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

'Do prije nekoliko godina sve je ovo izgledalo drugačije', uvjeravao nas je naš vodič i prevoditelj s indonezijskog jezika, Agus.

'Rijeka je postala prometna i misionari su počeli širiti svoj utjecaj. Donedavno su ljudi i ovdje živjeli vrlo tradicionalno, bez odjeće', nastavio je.

Hm… Postoje li onda još uopće mjesta na svijetu koja su uspjela zadržati svoje kulturno blago u izvornom obliku, bez utjecaja civilizacije? Život se uz rijeku očito promijenio zbog protoka brodova, ali džungla je i dalje dobrim dijelom neistražena zbog teške dostupnosti i plemena koja žive zavučena duboko u nju imaju šanse ostati neokaljana modernim tekovinama.

arti-201007190301006 Još jedan dan na brodu bližio se kraju i mi smo bili sve uzbuđeniji. Nakon drvenog čamčića, koji nam je dva dana služio za sve radosti: doručak, ručak, prženje, obavljanje nuždi... iskrcaj na kopno označio je novu eru. Stigli smo do točke gdje prestaje brod i slijedi trekking. Navukli smo tenisice, nabacili ruksake i otisnuli se u džunglu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Prvih nekoliko stotina metara naivno smo pokušavali preskočiti bezbrojne blatnjave kaljuže, istovremeno izbjegavajući nemilosrdno granje i razno bilje koje nas je sputavalo. Ispred nas je išlo nekoliko nosača koji su rušili drveća kako bismo mogli proći preko nabujalih rijeka. Kiša je padala bez prestanka i činilo se da će naš prohod do prvog sela trajati vječno. A tek smo prvi dan u džungli.

Naša krv bila je tražena roba tih dana. Nesnosni komarci i razni insekti koji sišu krv navaljivali su na nas sa svih strana. Oštro granje i biljke o koje smo se prolazeći džunglom kroz blato i močvare konstantno spoticali, također su uzeli poneki djelić našeg DNA.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ne mogu se zaboraviti ni pijavice. Nakon osam sati neprekidnog hodanja, cipele su nam bile prepune tih stvorenja. Našem veselju nije bilo kraja kad nam se napokon ukazala fascinantna nastamba u krošnji trideset metara visokog drveta. Nakon dva dana hoda kroz džunglu, borbe s krvožednim napastima i upadanja u blato do struka, stigli smo do prvog sela jednog klana plemena Korowai!

Naš Wayap, i sam pripadnik plemena Korowai, govori tri jezika (korowai, kombai i indonezijski) i odmah nas je predstavio starješini sela. Iznenađen stariji čovjek, potpuno gol s pojasom od trava i posebnim minijaturnim pokrivalom za penis od lišća, zbunjeno nam je stisnuo ruku. Bio je to jedan od najfascinantnijih trenutaka koje smo ikad doživjeli.

Nastavlja se...

Prethodni članci:

arti-201007280528006 arti-201007190301006 arti-201004220467006

Tekst se nastavlja ispod oglasa
pikado
Gledaj odmah bez reklama
VOYO logo
Još iz rubrike