Kada smo krenuli na kampiranje po Italiji zajedno s ostalim sudionicima karavane koju je organizirao Karavana klub Hrvatska, nismo znali što nas čeka. U prošlom tekstu pisao sam kako je izgledalo iskustvo vožnje kampera i kako izgleda život u tek nekoliko kvadrata. Iako smo prema tom dijelu putovanja bili jako skeptični, još smo nervozniji bili što nismo znali kako će nas već dobro uhodana i udružena ekipa prihvatiti na svom putovanju.
Očekivali smo da ćemo biti najmlađi i da ćemo godinama odskakati od svih sudionika Karavane. To je nešto što nas je dosta mučilo i cijelo vrijeme smo moja suputnica i ja imali osjećaj da se nećemo uklopiti. Prvi susret s nekim od članova karavane imali smo na jednoj benzinskoj postaji u Sloveniji gdje smo se mimoišli s jednom obitelji u kamperu. Srdačno su nam mahnuli jer su pretpostavili da idemo u isto mjesto gdje i oni, odnosno da zajedno sudjelujemo u karavani.
Nakon što smo stigli u Veneciju, naše prvo odredište, imali smo prvi susret s ostalim sudionicima karavane. Ova karavana brojala je preko 30 vozila i više od stotinu ljudi. Većina njih prvi puta se sastala na parkingu u Tronchettu nadomak Venecije. Stigli smo među zadnjima i odmah lijepo dočekani. Sve nam je izgledalo nekako novo i neobično. Ljudi hodaju po parkingu, pričaju jedni s drugima, željni su razgovora i dobrog društva. Pomislili smo da su samo nekako pristojni, ali ono što smo doživjeli narednih dana izbilo nas je iz cipela.
Pitanje svih pitanja
Nakon jedne pivice na parkingu s ostalim članovima karavane odlučili smo se za počinak jer nas je sutradan čekao nastavak puta prema Firenci. U jedan od najljepših i živopisnijih talijanskih gradova stigli smo iz Venecije za otprilike četiri sata. Imali smo rezerviran pitch na unaprijed rezerviranom parkingu. Kamp se nalazio u prekrasnom krajoliku u prirodnom okruženju, a lijepo vrijeme dodatno je uljepšavalo ovo mjesto.
Nismo uspjeli niti izaći iz svog kampera kako bi se priključili na struju i stavili ga u stanje "mirovanja", a već smo dobili upit od jednog susjeda.
"Pa gdje su vam čaše?", upitao je jedan od sudionika karavane koji je parkirao nedaleko od nas. Oko njegovog kampera okupilo se već nekoliko ljudi koji su uz čašu dobrog gemišta vodili pitome rasprave. Iako smo bili uvjerljivo najmlađi, a i očigledno smo izgledali kao netko tko nema pojma što se ovdje radi i kako izgleda druženje s ovim ljudima, niti jedan od okupljenih "susjeda" nije nam dopustio da se osjećamo manje vrijednima. Uključivali su nas u razgovore, slušali nas i jednostavno smo se jako brzo počeli osjećati prihvaćeno.
Nije bitno tko je tko
U jednom trenutku, usred zdravog razgovora i komentiranja jedne od aktualnih tema u posljednje vrijeme jedan sudionik razgovora prekinuo je drugoga sljedećim riječima: "Susjed, oprostite što vas prekidam, ali gdje vi radite?"
Zapravo je ovo jedno normalno, uobičajeno i pristojno pitanje. Poanta je da sam ja do tog trenutka imao osjećaj da se ti ljudi poznaju nekoliko godina i da su u najmanju ruku kućni prijatelji. Tada sam shvatio da ljudi koji parkiraju svoj kamper jedan pored drugog imaju pravi dobrosusjedski odnos i pokušavaju jedan drugome svojim društvom uljepšati sjedećih nekoliko dana iako se nužno ne moraju poznavati.
Nakon nekoliko čašica gemišta sjeli smo na bus i otišli u obilazak Firence. Veselili smo se povratku u kamp i nastavku druženja s ljudima, no kiša nam je pomrsila planove i morali smo prisilno ranije na počinak. To nas je malo razočaralo jer se dobra atmosfera među svim sudionicima karavane mogla osjetiti nadaleko i jednostavno smo znali da ima nešto u tom pitanju "gdje vam je čaša" dublje nego što smo doživjeli u prvom druženju s našim susjedima u sljedećih nekoliko dana.
Ljudi koje nećemo zaboraviti
Idućeg jutra iskopčali smo se iz svog kampa nadomak Firence i krenuli prema prekrasnoj Toskani. Nakon nekoliko kilometara morali smo stati na benzinsku postaju i primijetili da zajedno s nama staje još jedno vozilo iz naše karavane. Gospodin Dario nije ni izašao iz svog kampera, a već je postavio pitanje.
"Jesmo za kavicu?"
Naravno da nismo odbili nego smo popili kavu s obitelji Kušen i upoznali smo prekrasnu obitelj. Blizanci Dora i David svojim su nam provalama uljepšavali kavicu, dok su supružnici Kušen odlučili kako je najbolje da zajedno putujemo prema Toskani. Sve gradove tog dana obišli smo zajedno s njima, družili se, pili kave po pitoresknim talijanskim gradovima i jednostavno uživali. Ručali smo zajedno kada smo stigli u kamp u Siennu i upoznali jednu prekrasnu obitelj koja nas je, možemo slobodno reći, uzela pod svoje i apsolutno nam pomogla u svakom problemu s kojim smo se suočili na ovom putovanju.
Kasnije smo u kampu upoznali ogroman broj ljudi. Svatko dođe, popriča s tobom, pita te nešto o tvom životu i pruži ti ugodan razgovor. Svi se osjećaju slobodno doći do tebe i popiti piće tobom i podružiti se. Ono što nas je posebno fasciniralo je količina pristojnosti kod djece u kampovima. U jednom trenutku ručali smo ispred svog kampera i više od desetero djece prošlo je pored našeg stola i glasno reklo "Dobar tek".
Tada sam shvatio dobre stvari kampiranja za razvoj djece. Osim što putuju po cijelom svijetu i u nekoliko dana obiđu nekoliko gradova, tih nekoliko dana imaju fantastičan suživot u zajednici s drugim ljudima. Na Uskrs su meni i mojoj suputnici po kampu skrivali jaja, donosili nam slatkiše, navečer smo igrali skrivača. Jednostavno smo ostali oduševljeni ponašanjem djece u kampu.
Večeri uz roštilj i veliki doručak
Večeri u kampu su nešto posebno. Svakih nekoliko metara miris roštilja prolazi kroz zrak, a smijeh i glazba pomiješaju se u dobar koktel koji savršeno ide uz taj roštilj. Uskrsno jutro također je nešto što ćemo posebno pamtiti. Svi sudionici karavane organizirali su veliki uskrsni doručak i napravili sliku za pamćenje.
Osim druženja, fantastično je gledati ponašanje jednih prema drugima kada je nekome potrebna pomoć. Tada tek "susjedstvo" postaje prekrasno. Svi dijele sve što im je potrebno, svaki kvar rješava nekoliko glava, a zapeti i ostati bez pomoći je nemoguće.
Društvo za pamćenje
Ljudi su ono što ovaj način putovanja čini posebnim. Svatko dolazi s nekom svojom pričom, svojom pozadinom i svojom obitelji. No kada se nađu, sebe stave u drugi plan i pokušavaju ostvariti što zdraviji odnos sa svakim "susjedom" u kampu. Ljudi, koje zaista možemo nazvati prijateljima, su nešto što će nam zauvijek ostati u pamćenju i što zaista nećemo zaboraviti.
U sljedećem tekstu možete pročitati kako je izgledalo naše petodnevno putovanje kamperom i što smo sve uspjeli obići u nekoliko dana kao i koliko nas je to koštalo.
