Erupcije supervulkana uzrokovale su neke od najvećih prirodnih katastrofa u povijesti našeg planeta, ali još uvijek ih ne znamo predvidjeti, piše ScienceAlert.
Umjesto ulaska u mirno razdoblje oporavka, nove studije pokazuju da neki od ovih velikih vulkana mogu ostati aktivni tisućama godina nakon početne erupcije, predstavljajući prijetnju puno dulje nego što smo dosad mislili.
Neki supervulkani "utihnuli" su tisućama godina prije nego što bi opet nakratko eruptirali. Iako su kasnije erupcije puno slabije od početne, i dalje predstavljaju opasnost.
Prijetnja i nakon više tisuća godina
"Super-erupcija može imati regionalni i globalni utjecaj, a oporavak može potrajati desetljećima ili čak stoljećima. Naši rezultati pokazuju da opasnost nije gotova sa super-erupcijom i daljnje opasnosti postoje nakon više tisuća godina", rekao je vulkanolog Martin Danišík sa sveučilišta Curtin u Australiji.
Rezultati se temelje na modelima super-erupcije Tobe prije gotovo 75.000 godina, na današnjem jezeru Toba u Indoneziji. Tada je supervulkan izbacio gotovo 2800 km3 magme, što je bila jedna od najvećih poznatih erupcija koje su do danas poznate. Neki znanstvenici misle da je eksplozija bila tako jaka da je pokrenula "vulkansku zimu" koja je trajala desetak godina i glacijalno razdoblje koje je mogla trajati tisućama godina.
Jezero Toba nastalo je nakon super-erupcije vulkana.
Čini se da je faza oporavka vulkana, tehnički poznata kao oživljavanje, također sporna. Mirno razdoblje koje dolazi nakon supervulkanske erupcije možda ipak nije tako tiho.
"Rezultati dovode u pitanje postojeće znanje i studije erupcija, što obično uključuje traženje tekuće magme ispod vulkana kako bi se procijenila buduća opasnost", objasnio je Danišík.
Nema spavanja za vulkane
Čini se da se tekuća magma ispod Tobe nije zadržala dugo nakon početne erupcije, već kako se pod kaldere ohladio, istisnula je zaostalu magmu gore i van duž linija rasjeda, s vrhom koji Danišik uspoređuje s oklopom kornjače.
Jezero Toba
Nalazi se temelje na dva otkrića - mineralima feldspatu i cirkonu, koji sadrže vremensku oznaku za vulkanske plinove poput argona i helija. Ti su uzorci mjereni na vulkanskim stijenama u kalderi Tobe, kako bi se utvrdilo je li razdoblje mirovanja rezultiralo erupcijama.
Znanstvenici su otkrili nekoliko pojava feldspata i cirkona, a te su erupcije bile u razmaku oko 13.600 godina. U konačnici, modeli sugeriraju da je kupola na sjeveru kaldere nastala oko 4600 godina nakon početne erupcije, dok je kupola Tuk Tuk bliže središtu izbila 8000 godina kasnije, dok je južna kupola eruptirala nakon 13.000 godina.
"Smatramo da erupcije kupola signaliziraju početak ponovnog buđenja i povezanog otvaranja putova prema površini kroz koje su zaostali učvršćeni čepovi i nasipi istisnuti na površinu upadanjem magme koja djeluje poput zapreke u štrcaljki", pišu autori studije.
Neizbježna super-erupcija
Iako su ove kupole tisućama godina držale ohlađenu magmu, materijal nije bio toliko hladan da izdrži erupciju. Magma nije zagrijana lavom ispod nje, već je vjerojatno eruptirala u zrak u polutvrdom stanju. "Ostatak magme nakon početne erupcije Tobe vjerojatno je bio "gruba kristalna kaša koja je bila jedva pokretna i neeruptibilna", kažu autori. Ipak, kad je ušla u kupole, čini se da je ponovno postala eruptibilna. Potrebno je još istraživanja kako bi se ustanovilo što je točno pokrenulo ovu nestabilnost i može li se nešto slično dogoditi drugim supervulkanima na našem planetu, poput Yellowstonea.
S obzirom na to koliko općenito malo znamo o supervulkanima, o sugestiji da je supervulkan Toba nastavio izbacivati manje količine magme u razdoblju ponovnog buđenja, nesumnjivo će se raspravljati u budućnosti.
"Naučiti kako supervulkani funkcioniraju važno je za razumijevanje buduće prijetnje neizbježne super-erupcije, koja se događa otprilike jednom u 17.000 godina. Razumijevanje tih dugih perioda mirovanja odredit će ono što tražimo u mladim aktivnim supervulkanima kako bismo lakše predvidjeli buduće erupcije", zaključio je Danišik.
