"Pazi, mazi, voli" - natpis je koji ćete uočiti pri ulasku u Udrugu Indigo, udrugu koja slijedi upravo ovaj moto pri zbrinjavanju napuštenih i bolesnih pasa. Imaju sasvim drugačiji pristup životinjama, ali i svijetu te prvensteno ne žele da se psi u azilima sažalijevaju.
U novoj epizodi Bongosa razgovarali smo sa suosnivačicom udruge Dorom Perši, koja je život posvetila brizi za ove čupavce. Iako je niz godina volontirala i sudjelovala u raznim akcijama pomaganja životinjama, odlučila se na veći korak.
"U jednom periodu života shvatila sam da ne mogu gledati patnju i neznanje ljudi što se tiče životinja, pasa, njih kao živih bića. Počela sam donirati i malo više se u sve uključivati. Kroz tu priču sam upoznala kolegicu Jasenku Mlinarec Pavić i onda smo shvatile da s tim idejama koje imamo i to što želimo, se ne uklapamo u nijednu postojeću udrugu koja je u tom trenu bila u Hrvatskoj, a znale smo da možemo", objašnjava nam.
I zaista su dokazale da mogu. Brinu za pse, treniraju ih, a omogućile su im i prostrani poligon. Istovremeno, tete čuvalice diljem Zagreba i okolice skrbe za ostale pse povezane s udrugom. Odnedavno zbrinjavaju i mačke, a osoba koje žele udomiti ljubimce sve je više.
"Ljudi zovu da bi spasili psa. U Indigu nema pasa za spašavanje, tu su psi spašeni, nisu više jadni. Mi želimo pokazati koja sreća psi mogu biti, zar nije to poanta? Zar nije poanta imanja psa sreća i nadogradnja u životu?", poručuje Dora i objašnjava da je svijest ljudi u današnje vrijeme takva da smo skloni osvrtati se za osjećajem tuge i patnje.
Traže 'Perfect Match'
Mišljenja su da se pse ne treba udomiti samo kako bi se smanjio njihov broj u azilima već zato što su idealan spoj s vlasnikom. Psi, kao i brojne druge životinje, prepoznaju energiju ljudi i često sami odaberu osobu koja im odgovara. Upravo time vode se u udruzi. Važno im je da karakter psa i čovjeka bude sličan jer jedino tako donijet će se ispravna odluka.
"Pronaći perfect match je naš cilj, da taj čovjek i pas žive sretno do kraja njegova života", kaže Dora jer nađe li se pas u pogrešnom domu "nećemo dobiti sretan život, dobit ćemo nesretnog psa, nesretnu osobu i vrlo vjerojatno psa na cesti ili u skloništu kroz određeno doba".
'Baraba' s Kajzerice
11-godišnji mješanac Rex još donedavno je bio maskota zagrebačke Kajzerice, a sada za njega brinu u udruzi. "Nedavno je stigao. Preudomljen je jer su njegovi vlasnici starije osobe koje su premještene iz kuće u stan te se nije mogao naviknuti. Došao je bez trunke traume, ne možemo reći da je jadan ili da je prošao nešto loše u životu", priča nam te pojašnjava odakle naziv "baraba s Kajzerice".
"Prošlo je dva mjeseca kako je on s nama i onda nam se javila jedna gospođa da je to pesek koji je godinama lutao po Kajzerici. I onda ga je kolegica Jasenka prozvala 'baraba s Kajzerice'", kaže. I dok ova simpatična baraba čeka novi dom, ovdje mu uopće nije loše. Rex se naučio na suživot s drugim psima, uživa trčkarati u svojoj novoj okolini, otvoren je i znatiželjan. A i, priznajemo, jedva je dočekao svojih pet minuta slave pa je često bio u kadru tijekom razgovora.
Iz udruge poručuju da mu odgovaraju lagane šetnje, a ne smije se držati u boksu ili na lancu. Naglašavaju da je uvijek najbitniji čovjek, odnosno njegov pristup psu i tome kako će se pas prilagoditi nepoznatom okruženju.
"To što je deda mali, deda nam je najjači na svijetu. Mi ako to prihvatimo i postavimo mu granice - što smije, što ne smije, imat će najboljeg peseka na svijetu".
Što je ljubav prema psima?
"Mi da bi riješili problem napuštenih pasa, zlostavljanja, mi realno moramo riješiti ljude, a ne pse. Što znači ljubav? Ljubav nije imati psa na krevetu, vikati kako ga volimo i kupiti mu najbolju hranu i reći 'to je to, ja volim tog psa'. Voljeti znači poštovati ono što taj pas je i zadovoljiti potrebe koje on ima, a nisu svi psi isti i ne traže svi psi isto. To je ono što smo prestali poštovati i stavili smo svoju komociju ispred svega", smatra Dora koja je u posljednje vrijeme primijetila da se pse počinje humanizirati.
Svaki pas ima svoju priču, a iako su pojedine često tužne i potresne, Dora nam je rekla što joj je toliko posebno u ovome čime se bavi.
"Najljepše mi je baviti se sa životinjma, biti s njima, promatrati ih. Ja bih mogla biti na ovom terenu 24 sata dnevno i samo promatrati što oni rade. Ti psi da nisu prošli kroz udrugu, ja danas ne bih bila takva osoba kakva jesam. I mogu reći da nas psi uče i da ih više slušamo kao ljudi, čovječanstvo da više sluša pse kao vrstu, mislim da bi nam svima ovaj svijet bio puno bolji", zaključuje.
Cijelu priču pogledajte u videu!
