Školske su uniforme tema broj jedan u medijima, ali o tome se ne priča toliko među roditeljima. OK, moj sin tek na jesen kreće u prvi razred, ali previše se buke oko toga nije diglo niti među prijateljicama koje imaju stariju djecu.
Neki dan skupilo se kod mene poveće društvo, a znate kako se mame često dohvate i tema oko djece – no ona o školskim uniformama nije bila na našoj tapeti. Ne zato što nas nije briga, već očito što to i nije toliko bitno. Zašto!? Pa vjerojatno jer su neki roditelji odavno shvatili da odijelo ne čini čovjeka, i da uniforma njihovu djecu neće napraviti boljima.
To se radi doma, i u školi..ali na druge načine. Japanci su se naprimjer dosjetili puno bolje odgojne 'TERAPIJE'. Gledam neki dan video kako djeca u njihovim školama sami čiste svoje učionice.
E, to treba našim školarcima, puno reda, rada i malo izvolijevanja. Zapravo, uvjerena sam – kako bi se ovakvoj metodi ili bolje rečeno terapiji odgoja, prije usprotivili roditelji nego li djeca. Jer neke mame i tate misle da su im djeca za to predobra, i da što oni imaju čistiti za drugima.
A ja mislim da trebaju. Jer tako ih se uči jednakosti, tako ih se uči da rade i budu vrijedni i da ništa nije sramotno raditi. Jer kad rifljaš pod, tako je svejedno u čemu ga čistiš – zamazat će se jednako. Našu djecu neće spasiti uniforme, iako ja nemam ništa protiv njih – ali one nisu rješenje kako bi djeca postala bolja.
I dalje će u školu donositi model ponašanja koji vide doma
Puno više truda treba uložiti u našu djecu od pranja dva kompleta haljinica i hlačica koje će roditelji dobiti za zadatak. Neće ih to odijelo činiti istima, jer i dalje će razlike biti i više nego očite među djecom koja su odgojena tako da razlike ne rade među svojim vršnjacima, prijateljima, starima ili mladima i onima koji druge ne poštuju.
I dalje će ta uniformirana grupa u školu donositi model ponašanja koji vide u svojim domovima i neće ih niti jedna bijela košulja naučiti da gledaju srcem. I dalje će nekog tamo dječaka ili djevojčicu gledati drugačije ako nema novu pernicu jer mu je roditelji ne mogu priuštiti, ili ako ima tenisice koje nisu najnoviji hit. A tek ako ima dvije mame ili dva tate, ili neki hendikep, pa tom djetetu niti sto uniformi ne bi pomoglo. Žalosno, ali tako je.
Uniforme neće riješiti ono što svi mi roditelji moramo rješavati u naša četiri zida, s djetetom dok je još u pelenama. Zato mi je bilo tako svejedno hoće li se škola u koju uskoro kreće i moje dijete naći među onima koje će dobiti školske uniforme. Jer ja znam da se moje dijete u parku igra sa svima – i siromašnima, i bogatima, i onima čija mama radi u trećoj smjeni, i s klincem čiji je tata bankar ili odvjetnik... Jer se igra srcem , a ne predrasudama- kojih su klinci njegovih godina, nažalost, često prepuni!
I neće ih školske uniforme spriječiti da i dalje budu takvi, to su - da su htjeli odavno mogli napraviti njihovi roditelji.
Čitaj, prati i komentiraj naše priče i na našoj Facebook stranici Život i stil!
