Iako bi crne rupe uvijek mogle biti crne, one povremeno emitiraju neke intenzivne praskove svjetlosti neposredno izvan svog horizonta događaja. Saznanje što je nekada uzrokovalo praskove je bila misterija.
Taj misterij je nedavno razriješio tim istraživača koji je upotrijebio niz superračunala za modeliranje detalja magnetskih polja crnih rupa s više detalja nego za bilo koji prethodni pokušaj. Simulacije ukazuju na razbijanje i ponovno stvaranje superjakih magnetskih polja kao izvora super-svijetlih praskova.
Znanstvenici već neko vrijeme znaju da crne rupe imaju moćna magnetska polja koja ih okružuju. Obično je to samo jedan dio složenih sila, materijala i drugih fenomena koji postoje oko crne rupe.
To je bilo teško modelirati, čak i s naprednim superračunalima pa se pokušaj razumijevanja detalja onoga što se događa oko crne rupe pokazao iznimno teškim.
Jača računala mogu se nositi s teškim računalnim problemima, a zahvaljujući Mooreovom zakonu, to je upravo ono što čovječanstvo sada ima.
Dr. Bart Ripperda, suvoditelj studije i postdoktorski suradnik na Institutu Flatiron i Sveučilištu Princeton, je sa svojim kolegama koristio tri odvojena superračunala klastera kako bi proizveli najdetaljniju sliku fizike koja se događa izvan horizonta događaja crne rupe.
Nastanak crne rupe
Nije iznenađenje da su magnetska polja igrala glavnu ulogu u fizici, ali što je još važnije, odigrali su ključnu ulogu u razvoju praska. Točnije, prasak je nastao kada su se magnetska polja razbila, a zatim ponovno spojila.
Magnetska energija oslobođena ovim procesima nabija fotone u okolnom mediju, a neki od tih fotona se izbacuju ravno u horizont događaja crne rupe, dok se drugi izbacuju u svemir u obliku praska.
Simulacije
Simulacije su pokazale prekid i stvaranje veza magnetskog polja koje su bile nevidljive u prethodno dostupnim rezolucijama. Slika Ripperde i njegovih kolega imala je 1000 puta veću rezoluciju od bilo koje ranije dostupne simulacije crne rupe.
Najtočnije simulacije na svijetu ne mogu nadoknaditi netočan model pa su prethodne simulacije zanemarile osnovne značajke interakcija crnih rupa.
S visokom rezolucijom došlo je do većeg razumijevanja. Nove simulacije točno su modelirale kako funkcionira proces magnetskog polja oko horizonta događaja.
Proces kretanja
Materijal prikupljen u akrecijskom disku migrira prema 'polovima' crne rupe. Ovakva migracija nabijenog materijala zasigurno će utjecati na linije magnetskog polja koje se pokušavaju kretati s njim.
Dio tog procesa kretanja uzrokuje lomljenje nekih linija magnetskog polja i potencijalno ponovno povezivanje s drugom linijom polja. U nekim slučajevima formira se džep materijala koji je izoliran od drugih vanjskih sila, ali se na kraju izbacuje prema samoj crnoj rupi ili ostatku Svemira. Odatle dolazi prasak.
Sve te procese je teško simulirati, čak i na grupi superračunala. Međutim, većina simulacija izrađena je tako da najbolje odgovara postojećim podacima.
Prikupljanje podataka za testiranje ovih simulacija još je daleko, ali je sigurno da netko, negdje, već radi na tome, prenosi Science Alert.
