"Ja se bojim smrti i svaki se čovjek boji smrti, ali onog umiranja... Nije sama smrt stvar, nego ono umiranje dugo. Pa dekubitus pa upale pa ono jadno lice ispaćeno... moli Boga da ju primi, a Bog pokaže figu! Ja neću to!", počinje nam priču baja Josipa koju s punim pravom možemo zvati superbaka.  

"Moj je cilj da ja ostanem na nogama dok sam živa. Ako treba da umrem stojećki. Neću ležati u krevetu i čekati Boga da me primi. U teretanu dolazim tri puta tjedno po dva sata. U početku sam znala ostajati i duže", kaže gospođa Josipa koja se davno iz rodnog Kosinja preselila u Zagreb. 

"Oni su mene prihvatili kao baku. Ja sretna, oni sretni. Nikada nisam imala osjećaj: 'Šta ova radi, umjesto da je na Mirogoju?'". 

Josipa ima osobnog trenera Bojana. Zajedničkim vježbanjem izbjegli su njezinu operaciju koljena.

"Svako malo imamo kolače, kekse, čokladice, vinčeko. Sa svima je kao druga baka", kaže Bojan

 "Mogu vježbajući umrijet. To će mi biti najljepši dan", dodaje nam Josipa.

I za kraj, našoj sušperbaki tek je 91 godina!

Pročitajte još:

Čitaj, prati i komentiraj naše priče i na našoj Facebook stranici Život i stil!​ ​