U prethodnom tekstu spomenuo sam kako smo na putu do Pokhare put skratili raftingom po rijeci Trisuli. To mi je za sada definitivno jedno od najboljih iskustava, a da je prikladno za sve uzraste dokazuje i činjenica kako su s nama u „raftu“ bile i gospođe od sedamdesetak godina.
Prikladno je za sve uzraste, a to dokazuje i činjenica kako su s nama u „raftu“ bile i gospođe od sedamdesetak godina
Spuštali smo se niz rijeku Trisuli po 30 kilometara dugoj ruti uz desetak brzaca koji su nas itekako smočili. Čak i ako nikad niste probali rafting po Cetini, Uni ili nekoj drugoj rijeci u regiji ovo je savršeno mjesto i za početnike. Naime, vaši skiperi će vam objasniti apsolutno svaki detalj prije nego li se spustite niz „divlju rijeku“ i dati vam prsluke u slučaju da padnete u vodu.
A prije samog spuštanja skiper će vas rasporediti na najbolji način da raft bude izbalansiran pa tako „najjači“ idu naprijed , dok „najslabiji“ sjede pri kraju rafta. Također, ako ne želite biti mokri, onda vam savjetujem da ipak sjednete pri kraju jer se u suporotnom upuštate u nemoguću misiju - ostati suh.
Ubrzo stižemo do prvog brzaca i shvaćamo da će ovo biti zaista zabavno, osobito za nas na početku rafta jer nas je sunce pošteno pržilo, a rijeka još poštenije hladila. Slušamo našeg skipera koji nam govori „paddle forward“, „stop“, „paddle back“ s jako zabavnim nepalskim naglaskom, no ponekad se toliko zanesemo da ni ne čujemo „stop“ već nastavljamo veslati. U jednom trenu skiper odlučuje skočiti u Trisuli te nas poziva da učinimo isto, a nekolicina nas se odvažila te skočila u „ledenu“ rijeku. Osjećaj je spektakularan jer se nakon četrdesetak minuta vožnje itekako preznojite, a plivanje u Trisuliju je „šećer prije kraja“, iako zapravo nismo ni blizu kraja.
Osjećaj je spektakularan jer se nakon četrdesetak minuta vožnje itekako preznojite, a plivanje u Trisuliju je „šećer prije kraja“, iako zapravo nismo ni blizu kraja.
Brzaci se redaju jedan za drugim, postajemo sve „vlažniji“ i onda slijedi kratka pauza na pola puta kako bismo se odmorili i napravili mali piknik te uživali u prirodi koja nas je okružuje. Skiperi nas okupljaju i pripremaju za nastavak avanture te se spuštamo niz posljednjih par kilometara. Nakon tri sata naša avantura se završila, ali jedno je sigurno – ovo iskustvo ne želite propustiti ako ikad dođete u Nepal. Uslijedio je kratki ručak i nastavak puta prema Pokhari gdje smo stilgli taman na večeru. U sljedećem tekstu pokušat ću vam dočarati zbog čega sve veći broj turista hrli u ovaj gradić i što ga to čini posebnim.
Ako ste propustili prethodne zanimljive 'crtice' našeg putopisca iz Nepala, možete ih pročitati ovdje:
