Smrt je veliko nepoznato, nedostupno našem umu, koje bismo toliko voljeli spoznati. O njoj govore filozofi, pjesnici, liječnici. Sve više o njoj saznajemo i iskustvima tik do smrti koji su pojedinci imali nakon što su u trenucima kliničke smrti prešli na „drugu stranu“, no nema potvrde da su ta iskustva stvarna i ako jesu, jesu li samo početak ili dio nekog cjelovitijeg stanja.
Iako nam religije na slikovit način opisuju što se događa jednom kada napustimo fizičko tijelo i nude nadu za život vječni, mnogi od nas u te priče ne vjeruju. Zato sve više interesa izazivaju duhovni učitelji istoka koji smrt opisuju kao dio našeg svakodnevnog stanja.
Udah i izdah
Među najzanimljivijima je indijski mistik Sadhguru, kojeg prate milijuni, a koji je napisao i knjigu o ovoj temi.
„U svakom trenutku našeg života unutar nas se istovremeno događaju život i smrt samo smo neuki i nesvjesni da bismo to primijetili“, ističe Sadhguru i dodaje da nas smrt ne čeka na kraju životnog puta, da se ona događa na dnevnoj razini. Ako unesemo samo malo svijesti u svoje disanje osjetit ćemo u udahu život, a u izdahu smrt. Također, nebrojene stanice u nama odumiru svakoga dana te se smrt događa i na toj razini.“
Život zahtijeva određenu razinu tenzije, kaže, a smrt je konačna relaksacija, ogromno olakšanje. Smrt nam je zastrašujuća, kaže, jer smo se pretjerano identificirali s iskustvima i sjećanjima koje smo nakupili tijekom života i doživljavamo ih kao svoje „ja“.
No, to je zabluda, ističe, budući da smo u stvarnom identitetu mi dio svemira i njemu se vraćamo. Ljudsko tijelo je samo nešto što smo posudili od ovog planeta i fizičkom smrću te sastojke vraćamo, no to, kaže Sadhguru, nije naš kraj.
Odbacivanje tijela
„Zamislite da imate višak kilograma i uspijete skinuti deset. Bit ćete ekstatični. Smrt je slična tome. Ako izgubite pedeset ili šezdeset kilograma, nema drame ako znate što je život. Ako znate da niste izgubljeni u onome što ste fizički nagomilali tijekom jednog ljudskog života, odbacivanje tijela nije neka velika stvar“, ističe.
No, o smrti ne treba razmišljati jer je ona izvan dosega razumijevanja našeg uma. O njoj znamo samo „tračeve“ koji se u raznim kulturama različito prepričavaju i naš um može zamisliti samo takve scenarije koji nemaju veze sa stvarnim iskustvom smrti.
„Jedini način da spoznamo smrt je razvoj svjesnosti. No, ne shvaćajte ovu riječ u uobičajenom smislu. Svjesnom u duhovnom smislu je znanje o stvarima, a da istovremeno o njima ne razmišljamo – nemamo ideje i pojmove kojima ih objašnjavamo, ne stječemo informacije o njima – one jednostavno jesu. U takvoj percepciji stvarnosti, nema života i smrti, oni nisu odvojeni nego se vječno prelijevaju jedno u drugo u igri života.
Ono što zovemo pojedinac ili s druge strane univerzum u toj dugovnoj igri života ne može se razdvojiti. Mi samo imamo iluziju da prvi postoji i da u određenom trenutku, trenutku smrti, on prestaje postojati. U stvarnosti, samo je u igri života promijenio oblik.
