Plavom raku prirodno stanište je najprije bio Atlantski ocean, uključujući obale Kanade, Antile, Bermuda i sjeverne Argentine. Na obalama europskog kontinenta pojavio se početkom 20. stoljeća nastavivši se širiti diljem Europe, pa i Azije i Japana. U Mediteranskom moru prvi puta je zabilježen sredinom 20. stoljeća u Italiji, blizu Venecije. Pretpostavlja se da su u Mediteransko more ličinke plavog raka došle balastnim vodama i vrlo brzo se razmnožile. Prije desetak godina prvi primjerci plavog raka pronađeni su i na ušću rijeke Neretve. Od tada, ribolovni uspjeh u Neretvanskom kraju biva sve siromašniji – zbog američkog plavog raka. U svibnju 2013. godine pronađeni su i u Vranskom jezeru.
Plavi rak može narasti i do širine od otprilike 23 cm. Mužjaci i ženke lako se razlikuju po obliku trbuha; trbuh kod mužjaka je dugačak i vitak, dok je kod ženki širok i zaobljen. Također, mužjaci i ženske se razlikuju i po boji kliješta, ali su te razlike suptilne i manje uočljive. Kliješta kod mužjaka su plava sa crvenkastim završecima, a kliješta ženki su narančaste nijanse sa ljubičastim završecima.
Plavi rak je svejed, dakle jede i biljke i životinje. Ipak, na njegovom jelovniku najčešće se nađu jegulje, pastrve, školjke, manje ribe pa i strvine.
Premda je u Americi lov plavih rakova čest, a njegova konzumacija popularna, u Hrvatskoj taj trend nije zaživio. Budući da je okus plavog raka ukusan, njegovim konzumiranjem moglo bi se utjecati na širenje populacije plavog raka i na taj način bi se mogao smanjiti njegov negativni utjecaj na morski biljni i životinjski svijet.