Sigurno ste barem jednom zaplakali na neku filmsku scenu koja vam je dotakla dušu ili ste se poistovjetili sa situacijom i likovima. Još je bolje ako pored sebe imate nekoga kome isto tako nije teško pustiti suzu jer vas neće smatrati osjetljivima i preosjećajnima.
Ruku na srce, ljudi koji plaču na filmove u većini slučajeva imaju ono što drugi još uvijek nisu osvijestili - empatiju.
Empatija ili 'unošenje' u nečiju situaciju je sposobnost koji nemaju svi i ne treba na nju gledati kao na slabost. Mnogi narcisi i sociopati rođeni su bez te osobine i mogu proživjeti cijeli život bez da se ikada zamisle u tuđoj koži, što znači da ne mogu osjećati za druge.
Za empatiju je potrebno mnogo snage
Iako nedostatak empatije može biti koristan u nekim situacijama, to generalno nije dobro. Za brigu o tuđim osjećajima potrebno je mnogo, mnogo snage, a takvi ljudi nikako nisu slabi.
Bez obzira je li riječ o stvarnoj osobi ili izmišljenom liku, uranjavanje u njihov svijet, srce i um pokazuje da možete shvatiti kako se osjećaju i to vas čini snažnijim od svih.
Filmovi nekada obnavljaju sjećanja na slične situacije koje ste prošli, a suze koje teku možda ste zadržavali godinama i dobro ih je izbaciti iz sebe. Zato je plakanje ne samo na filmove, nego i kada čitamo neku dobru knjigu, slušamo glazbu ili gledamo predstavu zaista pozitivna stvar jer se njime suočavamo s nakupljenim emocijama i ujedno ih prihvaćamo.