"'A što kad se ti i suprug razvedete i upoznaš nekog novog?'
Rekla je KAD. Glas moje ginekologinje bio je smiren i rezerviran, ali njene usne formirale su usiljen smiješak, a oči su joj zablistale. Imala sam 25 godina i tri godine prije udala sam se za svog najboljeg prijatelja. Sve što je imalo veze s brakom izuzetno me veselilo. I sigurno se nisam namjeravala razvoditi. Prije nego je uputila završni udarac, napravila je kratku pauzu.
'A što ako 'gospodin Pravi' želi imati djecu?'
'Moj suprug nema ništa s time što ja ne želim imati djecu'
Izgledala je kao da uživa u tome što nisam bila sposobna odgovoriti joj iste sekunde, ali to što sam zapinjala u vlastitim mislima bilo je zato što sam pokušavala smisliti odgovor kojim neću zaraditi izbacivanje iz njene ambulante. Napokon sam to izgovorila: Onda to znači da on nije 'gospodin Pravi.'
Njen mi je osmijeh rekao da nije zadovoljna odgovorom.
'Moj suprug nema ništa s time što ja ne želim imati djecu', nastavila sam, nadajući se da ne izgledam toliko uznemireno koliko sam se tada osjećala. 'I prije nego sam ga upoznala znala sam da ne želim imati djecu. Zapravo, ja sam to prva spomenula u razgovoru s njim.'
'Mama, nije li sebično imati djecu?'
'Mama?'
U mojim mislima, ona je tada gulila krumpire. Nisam sigurna je li to zaista radila, ali sjećam se da mi je bila okrenuta leđima i da je bila usred nekog vrlo važnog posla između sudopera i pećnice. Imala sam 8 ili 9 godina i planirala sam kako ću postati odvjetnica ili vojna pilotkinja, ovisno o kojem se dobu dana radilo.
'Nije li sebično imati djecu?', upitala sam je.
'Kako to misliš?'
'Pa, beba još ne postoji, tako da to sigurno ne radite za njeno dobro. Vi ne znate što ona želi. To znači da vi stvarate ljudsko biće samo zato što vi želite imati dijete.'
Nisam sigurna je li prestala guliti krumpire i došla sjesti sa mnom za stol kad mi je odgovorila. Možda sam to pomiješala s onim trenutkom kad sam je pitala ne znači li odljubljivanje zapravo to da ljubav nikada nije ni postojala. A najbolje vrijeme za zaskočiti mamu teškim pitanjima bilo je kad je kuhala - pažnja joj je možda usmjerena na nekoliko stvari, ali barem ne planira tako skoro nigdje otići.
'Pa, da, pretpostavljam da je sebično', rekla je. A sve što je rekla nakon toga nije bilo važno; dobila sam svoju potvrdu da je u redu ne željeti djecu.
Prvi put kad su me prijatelji pitali koliko djece želim imati, rekla sam ni jedno. Imali smo 14 godina i iako nisam bila previše zaokupljena time da se uklopim, prema osjećaju koji se stvorio u sobi dobila sam dojam da sam rekla nešto što se ne bi smjelo ponavljati. 'Možda ću jednog dana usvojiti dijete', priznala sam svaki put kad je ta tema došla na red. 'Možda ću čak jednom i imati vlastitu djecu.'
A ponekad sam čak i sama vjerovala u te riječi. Ali, s 19 godina, shvatila sam krucijalnu stvar: Jedino vrijeme kad sam uopće razmišljala o tome da imam djecu bilo je zbog inzistiranja drugih ljudi. Po prvi sam si puta dozvolila razmišljati o svim aspektima roditeljstva iz perspektive iz koje ja to želim, i jedna je stvar bila sigurna - nisam htjela biti roditelj.
"Promijenit ćeš mišljenje', govorili su mi. 'Možda hoću', odgovarala bih im. 'Ali, poznavajući mene, to se ne čini vjerojatnom opcijom, a ja ne želim živjeti svoj život unutar nevjerojatnog scenarija.'
'Uputit ću vas terapeutkinji koja radi ovdje u bolnici'
Usiljeni smiješak moje ginekologinje pomalo je počeo blijediti. Htjela je znati zašto mi se toliko žuri. Zašto sam došla u njenu ambulantu samo tjedan dana nakon što sam dostigla minimalnu dob koja mi je potrebna da bih mogla legalno zatražiti sterilizaciju, bez intervencije socijalnih službi. 'Imat ćeš priliku obaviti ovaj zahvat i s 30 i 35 godina.'
Nikad nisam razumijela zašto se moju odluku, o kojoj sam razmišljala punih 15 godina, smatra požurivanjem, samo zato što mi je 25 godina. Ali moja nova ginekologinja nije bila jedina koja je mislila da brzam. To je također bilo mišljenje stotinjak potpunih stranaca, koji su ga izrazili u puno žustrijem tonu u komentarima na intervju koji sam dala lokalnim novinama, nakon što je novinarka zaključila kako su moje životne odluke vrijedne novinarske priče.
'Ja sam arheologinja', rekla sam svojoj ginekologinji relativno smireno, s obzirom da sam odgovarala na emocionalno nabijena pitanja unaprijed pripremljenim odgovorima. 'Ne znam hoću li živjeti u zemlji gdje je abortus dozvoljen ako ikada i ostanem trudna.'
I ovo nije bilo pretjerivanje. Tada sam još uvijek živjela u Švedskoj, gdje sam rođena i odrasla, ali mnogo mojih vršnjaka odlučilo se skrasiti u Irskoj, gdje je velika količina infrastrukturalnog posla zahtjevala i velik broj arheologa - i gdje je abortus i dalje ilegalan u većini slučajeva. Preko ljeta sam znala raditi u zemljama gdje nisam legalno mogla prenijeti pola svoje kolekcije knjiga, a kamoli obaviti pobačaj, ukoliko bi zakazala kontracepcija koju koristim. Moj suprug i ja bili smo otvoreni oko preseljenja u takvu zemlju, ali samo ako mogu dobiti priliku za trajnim kontraceptivnim rješenjem.
Način na koji je frknula na moje izražavanje zabrinutosti pokazao mi je da ne razumije što to znači biti u financijskim problemima ili otići raditi van vlastite zemlje zato što ti pod hitno treba posao. U njenoj glavi, uvijek sam imala prilike platiti da bih pobacila i to bi trebalo pokriti zdravstveno osiguranje u zemlji u kojoj se nalazim. Također bih se mogla vratiti doma, u Švedsku, rekla mi je, gdje je zdravstvena skrb skoro besplatna. No, na stranu njeno nerazumijevanje moje financijske situacije - ovo jednostavno nije bila istina. Šveđani koji žive izvan zemlje nemaju pravo na subvencioniranje zdravstvene zaštite. Ova je žena držala ključeve moje budućnosti, a odluku je odlučila donijeti na temelju vlastita neznanja.
'Također sam zabrinuta zbog kontroverznog trenda koji se širi na globalnoj razini. Ne mogu biti sigurna da ću moći napraviti abortus u sljedećih 10 godina, a kamoli u bilo kojem trenutku svog života.'
Njen polu-smiješak i način na koji se okrenula prije nego li me pogledala ispod obrva jasno su mi rekli što misli o ovome. Dijete, govorile su mi njene oči, nemoj biti glupa! Ti živiš u Švedskoj i svijet će iz dana u dan postajati samo sve bolji i bolji. To je bilo 2009., a konzervativna desna stranka koja je htjela zabraniti pravo na pobačaj nije još uvijek bila ni druga na ljestvici političkih stranaka. 'Uputit ću vas terapeutkinji koja radi ovdje u bolnici. Ako nju uspijete uvjeriti, dopustit ću vam pristup ovom zahvatu.'
'Odabrala sam, činilo se, najsigurniju opciju. Sad sam još trebala službeno odobrenje'
Odlučila sam se isključivo na Essure umetak, jer je to opcija koja ima najmanji utjecaj na tijelo - a radi se o spirali od nikla i titanija koja se kroz vaginu umeće u jajovode. Tijelo zatim reagira na način da oko metalne spirale izgrađuje novo tkivo, sve dok se jajovodi u potpunosti ne zatvore te se na taj način sprječava mogućnost da jajne stanice ikad dođu u doticaj sa spermatozoidima.
U to vrijeme, u manje od 30 bolnica u Švedskoj postojala je mogućnost obavljanja spomenute procedure, a od 10 tisuća žena u zemlji koje su se te godine odlučile na sterilizaciju, 0,06 posto odabralo je Essure. Podvezivanje jajnika i dalje je najčešći odabir.
Provela sam mjesece proučavajući iskustva i dokumentaciju s detaljima o svim mogućim dostupnim tipovima sterilizacije i redovito sam ih prezentirala svom suprugu. Zajedno smo se odlučili na Essure umetak zbog njegove manje agresivne prirode i zbog skraćenog vremena oporavka. Ako ja neću moći obaviti zahvat, odlučili smo da će moj suprug otići na vazektomiju.
Mračan i prazan hodnik koji je vodio do ambulante terapeutkinje nije bio dovoljno širok za prolazak kolica hitne pomoći. Nije bilo čekaonice. Imala sam neki čudan osjećaj da ovaj hodnik nije baš stvoren za mene. Bila sam nervozna zbog količine moći koju strankinja iza tih vrata ima nad mojom budućnosti. Ovo je izgledalo kao čekanje ispred vrata ravnatelja u školi, baš kako sam i zamišljala.
U njenu je ambulantu jedva stao stol. Kad sam sjela nasuprot nje, savila sam noge ispod stolice kako joj slučajno ne bih dodirnula prste svojim stopalima.
I dok sam odgovarala na pitanja o braku svojih roditelja i svom djetinjstvu, moj je mozak tražio strateške opcije. Hoće li istina o autizmu mog brata i cerebralnoj paralizi od koje boluje moja šogorica istaknuti moje razumijevanje roditeljske žrtve i cjeloživotnog obvezivanja, ili će se izokrenuti i pretvoriti u žrtveno janje vezano uz moje nekonvencionalne stavove.
'Moj je posao otkriti nije li tvoja averzija prema imanju djece rezultat straha koji možemo izliječiti', rekla je.
Odlučila sam reći istinu, koliko god neugodno bilo.
Nakon što je dva sata proučavala moje osjećaje i divila se mom besprijekornom, srednjeklasnom djetinjstvu i nakon što sam se morala nagnuti na neudobnoj ambulantskoj stolici i zamišljati kako ljuljuškam svoje novorođeno dijete, napokon mi je dozvolila da odem. Zaključili su kako ne postoji profesionalni lijek za moju devijaciju.
'Legla sam na krevet s dripom u ruci, za svaki slučaj'
Medicinska sestra pokazala je na drugu stranu otvorene sobe, prema praznom krevetu u kutu, ispunjavajući prazne kućice na papiru dok sam ja odgovarala na pitanja. Post? Obavljeno. Obavljeno testiranje trudnoće? Da. 'Molim vas da se presvučete u spavaćicu koju ste dobili i skinete sav nakit i ukosnice. Dat ću vam malo privatnosti.'
Taman kad sam namjeravala podići majicu, zastori su se otvorili i čovjek bijele kose u doktorskom odijelu nakratko se pojavio u mojoj kabini za presvlačenje. Kad sam otkopčala grudnjak i dohvatila bolničku spavaćicu, opet je ušao unutra, i to na očito dovoljno kratak trenutak da mi nije mogao reći dobar dan ili oprostite, ali opet dovoljno dug trenutak da je uspio promotriti moje gotovo u potpunosti golo tijelo. Deset minuta kasnije, kad je moja odjeća bila sigurno pospremljena i nakon što sam napustila privatnost kabine za presvlačenje, predstavio mi se kao moj liječnik.
Petnaest minuta kasnije, došla sam u operacijsku salu i legla na krevet s dripom u ruci, za svaki slučaj. Ovakva vrsta sterilizacije, tehnički, može biti obavljena u ginekološkoj ambulanti, s obzirom da ne zahtijeva uzimanje sedativa niti rezanje. No, operacijske su sale ipak bolje opremljene nego ginekološke ambulante.
'Pokušala sam se fokusirati na disanje dok me bol udarala iznova i iznova i iznova'
Ne sjećam se što mi je točno govorio, ali njegova prva rečenica upućena meni bila je ispunjena ljutnjom. Ukorio me zato što sam došla baš za vrijeme menstruacije. Morat ćemo otkazati cijelu stvar i dogovoriti novi termin. Nije rekao baš to, ali u njegovu se tonu moglo jasno razlučiti: Potrošila sam im vrijeme i novac ili ignoriranjem procedure ili laganjem medicinskoj sestri koja mi je zakazivala termin.
Pokušala sam suzdržati vlastiti strah i sram i reći ljutom strancu koji se nalazio između mojih nogu da sam imala menstruaciju prije dva tjedna, ali da stresne situacije uzrokuju minimalno krvarenje, otprilike dvije do tri kapljice krvi. I to je ono što je vidio. Progutala sam slinu i pokušala sam zvučati što autoritativnije - koliko osoba uopće može tako zvučati kad leži na leđima, gola od pasa prema dolje. 'Možemo odgoditi, ali sumnjam da će sljedeći puta biti manje stresno', rekla sam.
Sve je išlo dobro dok nismo došli do vrata maternice. S obzirom da nisam rodila, moj je vrat maternice bio manji od katetera kojim su uvodili metalnu spiralu u moje jajovode. A rješenje mog liječnika bilo je da jednostavno pokuša zabiti cijev svom snagom kroz moj otvor, u nadi da će se uspjeti probiti dalje. Logika se poprilično čula. Dvije ženske medicinske sestre, koje su također bile između mojih nogu, napravile su stravične grimase netom prije nego li je bol preuzela moje tijelo. Pokušala sam se fokusirati na disanje dok me bol udarala iznova i iznova i iznova.
Buljila sam u jaka svjetla iznad mene dok me anesteziolog nije uhvatio za ruku i nagnuo se iznad mene. Htio je da izrazim želju za sredstvom protiv bolova. Veličao je svoje vještine i hvalio se kojom bi mi brzinom mogao pomoći i olakšati bol. I nisam bila sigurna trebam li tu pomoć uopće. Bol je bila užasna, ali ju je moj mozak racionalizirao. Sve će biti gotovo za koji trenutak, govorila sam sama sebi. Još me jednom upitao želim li sredstvo protiv bolova. Kimnula sam glavom. Bol je ponovno prošla kroz mene. Dva puta.
Ne sjećam se liječnikovih riječi. Samo se sjećam da nije imao namjeru stati. Pauza koja je bila potrebna za uzimanje sredstva protiv bolova trajala bi oko minutu. Ali za njega je moja bol bila dovoljna cijena kojom bismo platili tu sačuvanu jednu minutu. Svaki put kad se sjetim tog trenutka, vika anesteziologa zvuči mi kao lavlja rika. Ne sjećam se ni njegovih riječi. Odbrusio je starijem muškarcu koji je imao cijenjeniju diplomu od njega, i koji očito nije bio naviknut da mu se na taj način odgovara, i oslobodio me nesnosne boli kad su kemikalije počele djelovati u mom krvotoku. Bio je moj heroj.
'Kad za nekoliko godina požališ, vlada ti neće subvencionirati in vitro oplodnju'
Htjela sam što prije otići. Imala sam velike planove ostatak dana provesti u krevetu, gledajući filmove i jedući hrpu sladoleda s malo manjom hrpom lijekova protiv bolova. Moj je suprug bio na putu da me odveze kući. Njegov veliki plan za taj dan bio je da me drži za ruku i nosi mi nove, pune zdjelice sladoleda.
Čekanje kako bismo slušali što nam liječnik još ima za reći nije bilo ni u mom ni u njegovom planu, ali sestra nas je uvjerila da je kratki razgovor o tome kako je prošao zahvat zapravo poželjan. Ostavili su me u sobi bez prozora, veličine ispovjedaonice, s dvije stolice okrenute jedna prema drugoj. Nekoliko minuta kasnije liječnik je stigao i rekao mi kako je sterilizacija koju je proveo prošla u redu.
'Znaš, kad za nekoliko godina požališ zbog ovoga, vlada ti neće subvencionirati in vitro oplodnju.'
Rekao je KAD.
