Mlada žena s kojom sam u terapijskom procesu, ovisna je o hrani. Jede dvostruko više nego što joj je energetski potrebno i ima 25 kilograma viška. Kada je pogledamo izvana, s lakoćom bismo je mogli osuditi i posramiti, što u kolektivnom mentalnom sklopu našeg podneblja vrlo često i činimo. Da, ona šteti svojem zdravlju, sve se teže i kreće i, naravno, „ne uklapa se u standarde“.
Ja je, pak, s druge strane jako dobro razumijem. Jer imam svojevrsnu ovisnost o šećeru - tom svakodnevnom prehrambenom sastojku koji dokazano razara zdravlje na mnogo razina. Jedem ga puno manje nego nekada, no potreba da mu se predam neprestano vreba.
Kad je loše ujedno i dobro
Kada su se u mom životu događale ekstremne stvari, a bilo ih je, jela bih samo slatko – za doručak, ručak i večeru. I prva sam koja bih to osudila. Zbog toga sam svojedobno posjetila obiteljsku liječnicu. Kada mi je izmjerila šećer u krvi, pokazalo se da je – ispod normale.
Pitala sam je kako je to moguće s obzirom na moje navike. Rekla je: „Jednostavno, kad smo pod ekstremnim stresom, mozak troši ogromne količine glukoze, a glukozu najbrže dobije iz šećera kojega tijelo ne mora predugo razlagati. Gorivo za mozak stiže ekspresno.“
Potvrdila je, naravno, da moja navika dugoročno nije najzdravija, ali da trenutno koristi mome tijelu i predložila da je kratkoročno dopustim kako uskraćivanjem ne bih svom organizmu stvarala još više stresa.
Ovo je primjer kako nešto negativno, na čistoj fiziološkoj razini, zapravo može imati pozitivnu namjeru i pozitivan učinak. Još više to vrijedi za ponašanje i emocije. Primjerice, ovisnike o ilegalnim tvarima prečesto smo skloni osuditi i odbaciti (kamo sreće da su ovisni o šećeru pa da im ponude društveno prihvatljivu drogu – kolač).
No, u osnovi njihova ponašanja je neka potreba koju ne znaju ispuniti na drugi način. Istraživanja psihologa Brucea Alexandera su pokazala da mnogi ovisnici imaju neispunjenu potrebu za kontaktom i sigurnom i stimulirajućom socijalnom sredinom. Kad je istinski i autentični kontakt moguć, potreba za drogama se smanjuje.
Skrivene potrebe
Naše ponašanje zapravo je uvjetovano našim potrebama, a koje su nam potrebe i kako smo ih naučili ispunjavati, ovisi, dobrim dijelom, o okolnostima u kojima smo odrastali.
Ako je, primjerice, samo ekstremno pokazivanje osjećaja poput ljutnje, tuge i sl. donosilo pažnju roditelja, te još gore, ako smo pažnju (pa bila ona i negativna) dobivali samo kada bismo učinili nešto loše, zamislite koju ćemo strategiju koristiti u odrasloj dobi kao paradoksalni pokušaj da se povežemo s drugima. I pritom možemo biti nejasni sami sebi zašto to radimo.
Možemo, primjerice, okrutno odbacivati druge, samo kako nam se ne bi ponovilo bolno iskustvo kada smo doživjeli odbacivanje, no takvo ponašanje ima pozitivnu namjeru da nas zaštiti, preduhitri ono što nikako ne želimo osjetiti.
Iza svakog ponašanja je potreba i osjećaj, često nedoživljen i neprorađen, i naša je zadaća dovesti ga u polje vlastite svijesti. To ne možemo ako nemamo istinsku znatiželju o tome što se događa u našem unutarnjem krajoliku kao i u unutarnjem svijetu onoga čije nas ponašanje vrijeđa ili zapanjuje.
No, i najdestruktivnije ponašanje iza sebe krije djevojčicu ili dječaka koji ne znaju izravno reći što im je potrebno – i nikad to nisu naučili. Upitamo li se što bi to moglo biti, mogli bismo pronaći i drugačiji, konstruktivniji i odrasliji način kako dobiti pažnju, potvrdu, ljubav, divljenje, zaštitu, pripadnost… U suprotnom, ostajemo lutke na koncima naših nesvjesnih, često potisnutih, psiholoških obrazaca.
