Nešto je u ovom svijetu ozbiljno otišlo kvragu ako je usamljenost postala političko pitanje. A jest. Velika Britanija od prije nekoliko godina ima ministra za usamljenost, a istovjetna politička pozicija postoji u Japanu. Slično zaduženje mogla bi dobiti i Australija, no ne bi to smetalo ni ostatku svijeta.
Nisu političke garniture u ovim zemljama iznadprosječno sućutne prema svojim tužnim građanima – naprotiv, svjesni su koliko ovaj problem može imati skupe posljedice za njihove sustave. Jer usamljenost ubija – doslovno.
Studije pokazuju da ne samo da usamljenost u prosjeku skraćuje život za 15 godina, nego da ima gori učinak na zdravlje od pretilosti i pušenja 15 cigareta dnevno. A većina ovih podataka potječe još iz vremena prije pandemije covida.
Uz socijalnu distancu, rad od kuće, nemogućnost sastajanja i okupljanja, fizičku izoliranost u posljednje dvije godine – posljedice usamljenosti nezaustavljivo rastu.
Depresija, anksioznost i drugi psihički poremećaji ne čude u vrijeme kada nema mogućnosti kontakta. No, pošast usamljenosti ne djeluje samo na psihu.
Usamljenost može pospješiti i teške bolesti
Britansko istraživanje Sveučilišta u Leedsu pokazalo je da ljudi koji pate od usamljenosti, češće obolijevaju od srčanih bolesti, pa čak i od raka dojke. Druge studije pokazuju da dugoročna odvojenost od drugih povećava rizik od Alzheimerove bolesti, pa čak i od shizofrenije.
Kontakt nije samo naša emocionalna potreba – mi smo biološki uvjetovani za interakciju s drugim ljudima. U takvim se odnosima događa regulacija svih naših sustava od hormonalnog do živčanog. Neki trebaju tog kontakta manje, neki više, no malotko može preživjeti kao otok.
Pandemija usamljenosti nije počela s pandemijom covida. Desetljeća društvenih promjena, posebno u urbanim sredinama, polako su dovela do razornih utjecaja usamljenosti.
Osim što se mijenja vrijednosni sustav i u mnogim kulturama slabi obiteljska povezanost i kohezija, brzina života oslabila je društvene veze, njihovu dubinu i smisao.
Mnogi u današnje vrijeme imaju mnogo poznanstva ili usputnih prijateljstava, no ni u jednom se ne osjećaju dovoljno sigurno da se otvore i podijele svoja autentična stanja jer tim odnosima nedostaje dubine. Primarnih je odnosa sve manje, obitelji imaju sve manje članova, a sve je više samaca.
Društvene mreže - dvosjekli mač
S druge strane, društvene mreže su nam dale iluziju povezanosti i uključenosti, dok u stvarnosti uzrokuju puno pritiska, osjećaja nepripadnosti, uspoređivanja te osjećaja manje vrijednosti.
Ipak, ne može im se osporiti, u doba pandemije smanjuju fragmentiranost i postale su svojevrsna prva pomoć jer su i same mijenjale karakter i pokazivale su "stvarnije" lice.
Problem je što je usamljenost poput "progresivne bolesti". Oni koji su joj dugo izloženi, primjerice u pandemiji, s promjenom vanjskih uvjeta nabolje mogu i dalje ostati u izolaciji jer gube samopouzdanje i nadu, a s njima i alate da izađu u svijet i povežu se, posebno ako su stariji. Ako su pritom introvertirani, prilike za kontakt se također sužavaju. Stoga nije samo na njima da prekinu začarani ciklus, nego i na zajednici.
U EU-u i Velikoj Britaniji milijuni se eura ulažu u kampanje koje promiču socijalne usluge koje će osnažiti povezanost. No, na svakome od nas tko ima sreću da ne osjeća crnu rupu izolacije je da se osvrnemo oko sebe i pogledamo tko treba pomoć. Već i usputni telefonski poziv ili povezivanje s usamljenim susjedima može popraviti njihovo stanje.
Kako si pomoći
Ako sami doživljavate usamljenost i izolaciju, razmislite o promjeni stavova i životnih navika:
- Povežite se sa sobom: Zvuči paradoksalno, no odsutnost kontakta sa samima sobom, s vlastitim unutarnjim svijetom, stavovima, osjećajima, snagama i slabostima može izazvati još veći osjećaj usamljenosti i praznine. To je poput odsutnosti temelja u svijetu koji je nestabilan i nepredvidljiv. U ovom kontekstu možete potražiti i pomoć psihoterapeuta koji ne samo da će pomoći osnažiti ovu unutarnju vezu, nego i zbog prirode terapijskog odnosa može smanjiti usamljenost i pružiti osjećaj povezanosti. Nije li vam dostupan terapeut, informirajte se o udrugama i telefonskim linijama koje pružaju psihološku pomoć.
- Uključite se u pomaganje drugima: Volontiranje može biti odličan način za upoznavanje drugih ljudi i uspostavljanje bliskih odnosa. U vrijeme potresa svjedočili smo da su se na taj način rađala nova čvrsta prijateljstva pa čak i ljubavi. Osim toga, pomaganje drugima nas povezuje s unutarnjim smislom što može smanjiti s osjećaj izolacije i otuđenosti.
- Provjerite svoj telefonski imenik: U njemu ima ljudi s kojima ste izgubili kontakt i možda vam je nelagodno javiti im se. No, uzmemo li u obzir da i druga strana može imati slične osjećaje ili treba poticaj da se poveže, isplati se probati. Nemamo ništa za izgubiti, osim malo ponosa. Održavajte redovite kontakte s obitelji i bližnjima i ne čekajte da se oni jave prvi.
- Bavite se fizičkom aktivnošću: To neće samo po sebi smanjiti usamljenost, no pozitivno će utjecati na mentalno zdravlje i motivaciju koji mogu biti ugroženi izolacijom. Odaberete li grupne aktivnosti, na njima se također možete povezati s drugima i stvoriti osjećaj pripadnosti.
- Nabavite kućnog ljubimca: Drugo živo biće koje reagira na naše emocije, riječi i upute može uvelike smanjiti osjećaj izolacije. Ne kaže se uzalud da je pas čovjekov najbolji prijatelj. Ljubimac će vas također "potjerati" iz kuće i odvesti među druge vlasnike ljubimaca što može otvoriti nova vrata za razgovore i druženje.
- Može i na daljinu: Ako ostanete bez opcija, povežite se online s grupama podrške te ljudima na forumima. Baratate li stranim jezikom, potražite online seminare na neku od tema osobnog razvoja. Tijekom pandemije njihova je ponuda enormno porasla, a na takvim online sastancima susrest ćete ljude koji su često nadprosječno otvoreni i spremni su dijeliti svoje osjećaje zbog čega se svi koji sudjeluju shvaćaju da nisu sami u svom problemu. Takvi su sadržaji sve dostupniji i kod nas. Takvi seminari nakon završetka često nude zatvorene Facebook grupe na kojima i dalje možete naći potporu istomišljenika.
