U Hrvatskoj godinama postoji problem rotiranja radnika, odnosno brzih odlazaka i dolazaka radnika. Mnogi ne žele više slušati laži svojih poslodavaca da će dobiti povišicu ili da će napredovati na bolju poziciju te daju otkaz bez puno razmišljanja jer znaju da se ništa neće promijeniti i ne žele više gubiti svoje vrijeme. Čak i u ovo doba inflacije, sve više čujemo da brojni ljudi daju otkaze. Troškovi života su toliko porasli da ljudi traže načine kako se snaći i preživjeti, a puno češće se odlučuju zbog nepovoljne financijske situacije napustiti Hrvatsku i uputiti se u bolji život. Kako nemaju dovoljno sredstva za otići u drugu državu, primorani su prodati svoje automobile i vikendice da mogu započeti život dalje.
Malo se priča o tome što su sve Hrvati morali napraviti kako bi se snašli da mogu svojoj obitelji priuštiti hranu na stolu svaki dan, ali sve češće se mogu čuti te priče i dok hodate ulicom. Danas se može reći da je sretnik onaj koji radi posao koji voli i da je za njega dobro plaćen. Osim niskih plaća, Hrvati se suočavaju sa šefovima koji ih maltretiraju tijekom i izvan radnog vremena pa tako zaposlenici ostaju i bez svog slobodnog vremena. Postoji puno situacija kada se radnici iskorištavaju pa im poslodavci niti ne isplate zaslužene plaće. Iako se vole voditi time da uvijek postoji netko tko će raditi za tu plaću, učestalim rotiranjem radnika ugrožavaju kvalitetu posla, ali i u konačnici, nitko neće trpjeti takve uvjete pa će otići.
Brojni su razlozi zbog kojih su Hrvati odlučili dati otkaz, a mi vam u serijalu Dajem otkaz! donosimo njihove priče. Tako nam je Jan ispričao da ga je poslodavac tjerao da radi poslove za koje nije kvalificiran, koje nije nikada radio, ali i kako se njegova voditeljica nije htjela pomiriti s time da je dao otkaz s obzirom na to da su oni 'savršeni'.
'Dolazio sam s grčem na posao i skroz gledao na sat'
Jan (28): Radio sam u jednom neorganiziranom hotelu na recepciji gdje su me maltretirali da osim mog posla moram ribati podove, konobariti, čistiti i prati kuhinju, parkirati aute, nositi prtljagu, čistiti sobe i znati poslove koje obavlja tehničar. Bio sam sve u jednom. Osim previše posla koji su mi davali, a za koje nisam uopće bio kvalificiran jer s razlogom se neki ljudi školuju da bi bili kuhari, konobari i tehničari, atmosfera je bila toliko toksična da je bilo nepodnošljivo ondje raditi. Nepojmljivo mi je da sam morao konobariti u luksuznom hotelu gdje gosti očekuju da će dobiti uslugu na visokoj razini koju im ja ne mogu pružiti jer to nije moj posao. Nisam to nikad radio, niti me to zanimalo. Kako su im uvijek falile sobarice, morali smo i sobe ići pregledavati i pomagati u spremanju prije gostiju. Gosti bi vidjeli da jedna osoba radi sve poslove, što nije bilo pohvalno za hotel, ali poslodavca nije bila briga. Voditelji su tu kako bi se iživljavali na radnicima, oni su pravi goniči robova.
Ljudi su se mijenjali kao na traci. Svi smo dolazili s grčem na posao i jedva čekali ići kući. Molili smo se da nađemo negdje dalje posao i da svi damo otkaz. To mi je bilo najgore iskustvo u životu. Išao sam s grčem na posao svaki dan, nisam mogao gledati te voditelje, direktore i maloumne kolege koji ti podmeću i ogovaraju sve i svakoga, a kad su s njima, onda im se ulizuju. Toliko su bili svi toksični da sam uzimao poslove samo da se maknem od svih. Nisu nam dozvoljavali čak ni da se smijemo. Jednom su nas opomenuli kad smo se za vrijeme pauze smijali u kantini gdje smo bili na ručku. Ondje je bila prava tiranija. Ponašaju se prema zaposlenicima kao da su njihovi robovi. Nitko niti ne želi ondje raditi jer sve o njima zna cijela županija pa i šire.
'Jedva sam dočekao dati otkaz'
Iako je plaća bila dobra, definitivno nije bila vrijedna psihičkog i fizičkog maltretiranja. Odlučio sam da ne želim tamo ostati do kraja ugovora pa sam si tražio drugi posao. Nisam dugo čekao, nakon mjesec dana aktivnog traženja novog posla, dobio sam poziv jedne tvrtke koja mi je nudila bolje uvjete. Intervju je super prošao i htjeli su da dođem odmah. Sutradan sam na početku smjene rekao voditeljici odjela da dajem otkaz, a ona je uporno htjela znati gdje idem, na što sam joj odgovorio da nije bitno i da idem gdje su bolji uvjeti. Ona se nije mogla pomiriti s time da je netko bolji od njih pa je zahtijevala da joj kažem, naravno da nisam pa mi je kolega kasnije rekao da je vidio njezine mailove koje je slala upravi o meni. Pokazao mi ih je i nisam mogao vjerovati na što je žena spala. Napisala je upravi da sam ju dočekao na početku smjene i rekao da dajem otkaz jer sam "navodno" našao bolji posao s boljim uvjetima, zatim je dodala da je tražila da joj kažem gdje idem, ali da joj nisam rekao. Nastavila je u mailu i da mi je rekla da moram odraditi otkazni rok, iako sam ondje radio samo dva mjeseca. Vidio sam i mail koji je uprava poslala voditeljici: "Pravilo kuće je da se nikoga ne sili na rad, ako je zaposlenik izrazio želju da želi otići onda ga se mora pustiti. Oko otkaznog roka ćemo vidjeti."
Na kraju nisam morao odraditi otkazni rok i mogao sam odraditi do kraja tjedna, što je značilo još dva-tri dana i otići u drugu tvrtku. Najbolji dan mi je bio kad sam odradio svoju zadnju smjenu, nisam nikoga čekao da se oprostim, nisam ih htio ni vidjeti, ali sam u zadnjoj smjeni rekao muškim kolegama da su dvolični, da vrijeđaju svakoga i da podmeću jedni drugima, da je to najgora firma u kojoj sam radio. U tom periodu je još 10 ljudi dalo otkaz. Kada sam počeo raditi kod novog poslodavca, objavio sam to na LinkedInu i onda sam vidio da je ta voditeljica, koju nemam za prijatelja na toj mreži, gledala moj profil. Žena je uporno htjela saznati gdje sam ja to prešao, koja je to firma s boljim uvjetima, ispričao je Jan.
Poslodavcima fali empatija za radnike
Posao će biti kvalitetno obavljen isključivo ako su zaposlenik i poslodavac zadovoljni zajedničkim radom. Iako postoji jasna hijerarhija, suradnja svih mora postojati jer poslodavac je taj koji omogućuje humane ili nehumane uvjete svojim zaposlenicima. Kada dođe do određenog raskola, ne poštivanja danih obećanja pri zapošljavanju, radnici imaju mogućnost dati otkaz i naći si posao s boljim uvjetima. Poslodavac bi trebao uvijek, a ne samo sad za vrijeme inflacije, misliti na financijsko stanje njegovih zaposlenika. Kako je rijetko koja tvrtka u Hrvatskoj uistinu imala empatiju za svoje radnike i povisila plaće, velika većina nije, zbog čega su radnici na rubu preživljavanja i ne znaju kako će skrpati kraj s krajem.
Smatram da je najbolje da radnici rade isključivo ono što je u opisu njihovog posla, osim ako se radi o istom odjelu pa postoji mogućnost da se nauči nešto novo i napreduje, u tom slučaju podržavam inicijativu. Isto tako bi bilo bolje da poslodavci češće nude i svima željnima znanja i novih iskustava da se okušaju i u poslovima u nekim drugim odjelima. Maltretiranje zaposlenika i njihovo ponašanje kao da su goniči robova, nije prihvatljivo. Svaki zaposlenik zaslužuje raditi u normalnim uvjetima i u normalnoj okolini jer na kraju krajeva, posao nikad nije problem, problem su ljudi, poručio je Jan.
