Moja Afrika trajala je tridesetak godina čežnje i tri dana boravka u Tanzaniji. Tridesetak godina čežnje htio - ne htio stvori poprilično jasnu sliku onoga što ću konačno, vidjeti, doživjeti, osjetiti. Bila sam spremna. Pogledala sam većinu onoga što je o Africi odabirao Đelo Hadžiselimović, čitala sam National Geographic, priznajem i Wikipediju.... Ali....
Dakle, da počnem ispočetka, EK je zvala 15-ak novinara iz cijele Europe da vidimo što Europa čini za Crni kontinent. Svi smo bili jednako oduševljeni pozivom, i jednako šokirani programom.
Uglavnom, u tri dana od kojih se prvi smatra onaj u kojm smo u pet ujutro sletjeli u Dar es Sallam, u osam bili na prvoj od 4 lokacije, odletjeli na sjever zemlje u Arushu, gdje smo posjetili dva Maasai sela, pa tako još drugi i treći dan...logično je da ti je većina fotki snimljena iz auta. Džipa, koji nas je zamalo došao glave.
Afrika
Išli smo vidjeti kako se Maasai selo Mkuru prilagođava i nosi s klimatskim promjenama, prošli smo i preko jednog potočića. Kad smo se vraćali taj je potočić nabujao i pretvorio se doslovno u rijeku (pala je kiša u međuvremenu) .... 4 džipa su nekako izgurala jedan drugog preko rijeke na drugu stranu, ali zadnji je malo bio zaglibio, poprilično se nagnuo u jednom trenutku ...nitko nije disao, mnogi su lice pokrili rukama....Kolega iz Hrvatske, Tomislav Krasnec, bio je među onima koji su kamenjem nekako premostili put i vozač je nekako izvukao situaciju...
U selu koje smo tada posjetili Europljani uče domoroce kako taj nomadski narod prilagoditi životu na jednom mjestu. Kažu, seljenje im se više ne isplati. Uče ih između ostalog kako bi mogli i osušiti meso, (što dovoljno pokazuje stupanj razvoja), kako se nositi s klimatskim promjenama, a ovi su njih naučili da je u njihovoj zajednici normalna stvar tzv. age sex, (odnos s bilo kojim partnerom suprotnog spola unutar generacijskog perioda od deset godina. To je, naime dozvoljeno, ali nikako izvan tvoje age grupe. ) Bijeli čovjek podučava Maasai žene kako trgovati. Budući da su nepismene, ne mogu znati je li nečemu istekao rok trajanja, ipak, vrlo su vješte, kad je u pitanju novac, pa svoje ogrlice i narukvice od perlica itekako dobro znaju naplatiti :) :) Sposobne žene.
Afrika
U predgrađu Dar es Salaama, najvećeg grada, od oko četiri milijuna stanovnika, (čiji poslovni centar izgleda recimo poput Novog Zagreba, a ostatak grada su potleušice pred kojima žene kuhaju, djeca se bosonoga igraju, mnogi spavaju na ulicama, odvija se trgovina... sve na prašnjavim cestama), smo vidjeli kako oni koji ondje žive dolaze do pitke vode, kako preko djece u školi, nastavnici educiraju roditelje da je pranje ruku doista važno i kako se to pravilno radi.
Vidjeli smo i projekt koji je financirala EU za distribuciju i kloriranje vode, koja je potpuno smeđe boje i crpi se iz tla... Svi smo samo malo jače stisnuli svoje plastične bočice s bistrom vodom koje se prodaju na svakom koraku...
Putem smo razgovarali s ženama novinarkama koje su nam pričale kako afričke žene nemaju pravo posjedovati zemlju, pa da im čak i nakon muževe smrti tri različita zakona to priječe... kako je još uvijek široko rasprostanjeno FGM (female genital mutilation), no ništa o položaju i životu žena nije bilo toliko dirljivo i toliko indikativno - kao posjet bolnici koju je financirala i EU. Ondje se hrpa žena liječi od fistule. Većina nas Europljana nije ni znala što je to, uglavnom, ona se dobija usljed jako, jako teškog i nestručno obavljenog poroda.
Afrika
Žene su nakon takvog poroda, automatski napuštene (prvo odlazi suprug koji ne može živjeti sa ženom koja ne može zadržati mokraću...) izolirane, (ponekad i u udaljene pećine) i stigmatizirane. Pričala sam s pedestogodišnjakinjom, majkom četvero djece, koja jenakon pete trudnoće tako živjela sedam godina. Priča da je, kad su je uhvatili bolni trudovi, zamolila supruga da je odvede u bolnicu. On je, kaže, kad je napokon pristao, išao ispred nje toliko brzo, i na kraju je pitao „hoćeš ti u bolnicu ili se vraćamo kući....“ Vratili su se, jer nije mogla...
Najtužnije je što žene poput nje, kojima nakon operacije treba još dugo psihološka pomoć da ponovno steknu samopouzdanje, uopće ne stižu do bolnice kako bi obavile tu jednostavnu operaciju. Nakon brojnih, propalih metoda, Europljani su u svakom selu našli predstavnika kojem su dali besplatni telefon i nalog da zove kad dozna da neka žena ima fistulu. Oni onda dođu po nju i besplatno je operiraju...
Malo sam zacrnila, znam, ali to je sve Afrika. Barem ona koju sam ja u tri dana doživjela. I želim opet. Za svaki slučaj zaboravila sam ondje jedne sandale, što mi se obično i događa na putovanju, ali to mi je uvijek jamstvo da ću se vratiti... :)
