Tijekom putovanja nailazili smo na raznorazne aktivnosti koje su se odvijale na rijekama Madagaskara od čega su neke uključivale pranje veša ili kupanje goveda, ali nismo znali da te iste rijeke skrivaju bilijunske iznose u svojim koritima i tlu.

Kako smo saznali, ovaj gradić je do prije 20 godina bio prava pustoš i okupljao je svega 40-ak stanovnika, dok danas broji preko 60 000 ljudi.

Svi ćemo se složiti da su safiri dovoljno dobar odgovor na pitanje zašto, ali nedovoljno dobro objašnjenje kako onda ti isti ljudi i dalje žive od jednog dolara po danu. Svima nam je dobro poznata ona uzrečica "ko je jači, taj tlači" pa je upravo ista primjenjiva na ovim područjima. Jači, a i brži su u ubiranju vrhnja ovdje uglavnom Tajlanđani i Šri Lančani koji na "grbači" lokalnog stanovništva okreću milijune. Na Madagaskaru su zakoni i provedba istih još uvijek toliko loši da stranci kroz raznorazne ilegalne rudnike i eksploataciju stanovništva uspijevaju doći do konačnog cilja, ilitiga ružičastih safira.

Najtužniji dio priče odnosi se na one najmanje i najnaivnije, a to su djeca. Osim teškog fizičkog rada koje obavljaju tijekom dana, često stradavaju u urušavanju tla u rudnicima.

Nažalost, nije puno drugačije ni sa odraslima, koji osim toga stradavaju i u slučaju da nešto nađu i to odluče zadržati za sebe doslovno dođe do okršaja do smrti. Ovdje su to postali doslovno obiteljski poslovi u kojem sudjeluju svi članovi, ali za mizerne svote novca.

Mi se nismo vratili sa safirima, ali smo svakako bogatiji za jedno novo iskustvo kao i gomilu informacija.