"Prije otprilike šest godina, Claire Dederer shvatila je da ima problem. Problem je imao veze sa seksom. S požudom. S time što je bila majka i supruga u srednjim godinama i što je htjela da je neki novi ljudi vide na neki novi način, možda čak i oni ljudi koji joj se baš i nisu sviđali i koje nije baš previše voljela. Njen je problem imao veze sa seksom, ali to nije sve. Odnosilo se na činjenicu da je bila odrasla žena koja je htjela iskusiti nešto romantično s muškarcima koji nisu njen suprug. Voljela je svog supruga. Očito je voljela i svoju djecu, obitelj, život koji su zajedno izgradili. No u isto je vrijeme jedan dio nje htio izaći iz okvira pristojne domaćice srednje klase kakvom su je vidjeli. Ili, da se drugačije izrazim, htjela je uživati u seksu.

U vrijeme kad je došla do svog saznanja, Dederer je već godinama radila kao kritičarka, filmska i književna. Nikad nije mislila da će pisati memoare, ali počela je shvaćati da u sve što je radila unosi sve više i više sebe. Nakon što se udala, dobila djecu i preselila na otok u Puget Soundu na obali Seattlea, postala je očarana kulturom opsesivnog roditeljstva koja je vladala u tom predjelu i počela pisati memoare koji su spojili kulturalnu povijest tih mjesta i njenu osobnu povijest koju je proživjela.

A kulminacija njenih doživljaja knjiga je 'Love and Trouble: A Midlife Reckoning', koja izlazi ovog tjedna. U njoj Dederer priča priču o tome kako izgleda kada predana majka i supruga u svojim 40-ima, žena koja je u zdravom i stabilnom braku, odluči prestati brinuti o svima, odluči prestati potrebe svoje djece i supruga stavljati ispred svojih, prestane potiskivati svoje seksualne želje i počinje se ponašati, pa, kao muškarac. Prema modernim standardima, njeno 'loše ponašanje' je prilično blago - nema raspada braka, 'Jedi, moli, voli' romantičnog scenarija ili prevara. Umjesto toga, ona žudi i zavodi; ostaje vani do dugo u noć i na odmore odlazi s prijateljicama, a ne suprugom; mailom se s muškarcima dopisuje na prilično neprimjeren način, a u svojoj najluđoj fazi, dopustila je jednom poznatom piscu kratkih priča iz Kalifornije, kojeg nećemo imenovati, da joj gurne jezik u usta. I unatoč tome što su njene interakcije prilično ograničene, Dederer se trudi pronaći pravo ime za svoje nove žudnje. Da je muškarac, to bi se zvalo 'krizom srednjih godina'. Kad je pisala o tome, bila je vođena tradicijom Philipha Rotha, Richarda Forda, Jamesa Saltera, Junota Díaza i mnogih drugih poznatih autora 20. stoljeća. A ponašala se poput Billa Clintona, Tonyja Soprana, Dona Drapera - i mnogih drugih koji su prošli tu slavnu krizu i seksualno oslobođenje. Ali kao žena, ulazila je na nepoznati teritorij i predložila, kao što neke hrabre duše i sada pokušavaju napraviti, da MILF ne bi trebao biti samo fetiš muškaraca i fokus njihove žudnje, već žena koja ima svoja prava, a ne tek objekt. Ona je subjekt s osjećajem onoga što bi sama željela učiniti.

'Trebaju li žene potisnuti svoju seksualnost jednom kad se udaju i rode dijete?'

Otkrivanje seksualnosti jedne majke u njenim srednjim godinama možda nije ništa revolucionarno, sve dok ne razmislite o tome koliko ljudi to zapravo čini, a pogotovo kad to usporedite s destigmatizacijom i razbijanjem tabua što posljednjih godina čine ženske pripadnice mlađe generacije. "Smiješno je to", rekla mi je kad smo prvi puta pričale, "što smo napokon prihvatili da bi mlade žene trebale slobodno imati seksualne odnose, a da ih zbog toga ne smatraju kurvama i droljama. Ali sve to pada u vodu jednom kad se djevojka uda i rodi dijete, jer bi očito u tom trenutku sva seksualna želja trebala prestati i trebala bi biti fokusirana na supruga te se zadovoljiti tek specijalnim večerima i masturbiranjem prije spavanja." Je li moguće, pita se u knjizi, da i supruge i majke srednjih godina također žele prakticirati seks?...

Nekoliko godina kasnije, i ja sam, baš kao i Dederer, podbacila u svom pokušaju izvanbračne afere. Umjesto toga, žudjela sam i zavodila; i vodila neprimjerene razgovore e-mailom. Bila sam prilično sigurna da takvo ponašanje znači da s mojim brakom i mojim mentalnim zdravljem nešto nije u redu. Pala sam na ženu i govorila si da je problem u tome što je moj suprug muškarac. Ili bi me privukao netko tko zna kuhati i govorila si da je problem u tome što moj suprug ne zna napraviti ništa više od običnog sendviča. Ili bih se zaljubila u prijatelja koji voli razgovarati telefonom pa bih si govorila da je problem u tome što moj suprug to nikada ne radi. Tek sam se nakon nekoliko godina počela preispitivati; što ako ovo nema nikakve veze niti s mojim suprugom niti s mojim brakom, već jednostavno s prirodnim potrebama i željama, koje dolaze nakon što sam toliko godina bila posvećena isključivo majčinstvu? Što ako sam, kao što Dederer piše o zavođenju, "Htjela biti viđena na drugačiji način, od strane nekog novog... možda zapravo bilo koga."

'Uvijek krivimo sebe'

Kad sam joj ispričala svoje iskustvo, nije bila iznenađena što sam krivila samu sebe. "Naravno da jesi", rekla je, "zato što u rijetkim slučajevima udanu ženu gledamo kao ženu koja ima takve potrebe; uvijek je do toga da je ona mentalno nestabilna ili do toga da joj je suprug grozan. I u knjigama, i u popularnoj kulturi, ali i uživotu. Ako žena osjeti seksualnu želju koja izlazi izvan granica njena uobičajenog života, to u istom trenutku postaje njen referendum protiv braka, indikacija nečega što ne dobiva od svog supruga. Jer njena želja mora biti uzrokovana nečime što je učinio njen suprug... Ali zašto je narativ, kad je riječ o muškarcima, gotovo potpuno suprotan?"

"Misliš", pitala sam, "Zato što muškarac smije biti oženjen i voljeti svoju suprugu i u isto vrijeme jeba*i neku drugu? I uzimamo zdravo za gotovo što to gotovo uopće nije povezano?"

"Da. Za muškarce, to je priča o aferama, o njihovim životinjskim nagonima koje moraju ispuniti izvan braka i mislim da automatska pretpostavka sigurno ne bi bila: 'Oh, njegova supruga je sigurno grozna.' Umjesto toga, scenarij je potpuno smiješan. Muškarci su ti koji imaju potrebe koje moraju ispuniti izvan braka i ako ih uspiju potisnuti na tome im se čestita. U međuvremenu, žene daju ultimatume i živciraju se i pate. Zašto je to jedina uloga koju žene u srednjim godinama smiju igrati?" Zato što je najužasnija uloga, predlažem. Najdosadnija uloga, uloga koja ženu stavlja u položaj u kojem se osjeća u isto vrijeme superiorno i ranjeno. "Točno tako", tvrdi, "to je uloga neaktivnosti."

'Ovo nije priča o prevari, ovo nije priča o propasti braka'

Problem o kojem Dederer piše problem je žene koja se odluči ponašati poput nestašnog muškog pisca, a ne poput tihe i ogorčene supruge. To je problem žene koja je mislila kako je svoje seksualne želje uspjela zatomiti, ali se onda u jednom trenutku predomisli. Nije to, naglašava ona, problem žene koja se zaljubila u drugog muškarca. Nije to priča o propasti braka. To je priča o iskustvu s problemom koji je mnogo kompliciraniji i mnogo veći tabu za majku i suprugu od nevjere. To je priča o tome da ne želiš da je kraj, ili kako je napisala: "Brak je obično priča bez sadržaja, ali penis ima sadržaj. Nešto se dogodi ili ne dogodi, i odjednom ste uvučeni u priču." Pitala sam se koliko se još žena bori s ovim "problemom", problemom seksualnog i erotskog opstanka nakon braka i nakon majčinstva, pa sam pitala spisateljicu Arielle Greenberg, ženu koja već godinama živi i piše o poligamnom, otvorenom braku.

Nedugo nakon što je rodila kćerkicu, kaže, "Došla sam do zaključka da je moj libido jednostavno prevelik za brak... u početku nije bio otvoren. Bio je pragmatičan." Na svu sreću, ona i njen suprug, kojeg opisuje kao samouvjerenog i opuštenog muškarca, ubrzo su se složili da bi tom novom aranžmanu trebali dati šansu.

Kao što je to Greenberg objasnila, "U ovoj nas monogamnoj kulturi uče da na svoje partnere stavljamo ogroman teret očekivanja koja bi trebali ispuniti. I ako ih oni sva ne ispune, krivimo ih za to. Ali shvatila sam da se naše potrebe i želje u različitim fazama života mijenjaju."

'Zašto ljudima nije ugodno slušati o životu ljudi u otvorenim brakovima?'

Kad sam je upitala zašto ljudima nije ugodno kada znaju da neke majke, kao što je i ona sama, žive na ovaj način, u otvorenom braku, rekla mi je da bi prihvaćanje takvog načina života zahtjevalo prihvaćanje toga da žena može biti i majka i osoba sa živim, pa ponekad čak i promiskuitetnim željama, no "mi živimo u kulturi koja silno želi sačuvati svaku određenu kategoriju. Majčinstvo je definirano djecom, a to je kategorija kojoj bi opasno trebalo nedostajati seksualnosti. Ne želimo promijeniti razmišljanje i razgovarati o tome da može postojati žena koja je dosad jako dobro brinula o svom djetetu, a kojoj bismo nakon toga trebali dopustiti da napravi nešto za sebe, možda i nešto što se smatra tabuom i nečim provokativnim."

Počela sam se pitati postoji li velik broj žena, supruga i mama koje bi voljele da se to dogodi. "Mislim da ovo nije problem s kojim se susreću baš svi", rekla je Dederer, "ali mislim da je ovo problem većeg broja ljudi nego što možda misliš." Objasnila mi je da je to shvatila kad je pričala sa ženama i rekla im da njihov emocionalni i seksualni život ne moraju završiti majčinstvom, a one bi je pogledale tim neobičnim pogledom, pogledom panike i prepoznavanja, i u tom je trenutku znala da su i one upletene u izvanbračnu aferu, ili žele biti upletene u jednu, ili su je upravo završile, ili se možda radi o emocionalnoj aferi, ili o intenzivnom, romantičnom prijateljstvu koje bi možda moglo prerasti u aferu. Bio je to pogled kojim su htjele pozvati upomoć, ali nisu znale kako, a u isto su se vrijeme mrzile jer se njihovo iskustvo nije uklapalo u očekivanja o tome kako bi brak trebao izgledati.

'Naša kultura obeshrabruje starije žene. Zato ih se uvijek i prikazuje kao ružne vještice'

Pitala sam prijateljicu, terapeutkinju Elenu Vassallo Crossman iz Chicaga, susreće li se u svojoj praksi jednaki broj puta sa ženama koje se bore s ovakvim problemom, kao i s muškarcima?

"Ne. Ne toliko. Ali mislim da je razlog tome što su žene prihvatile to što im kultura nameće, to da ovakve vrste žudnji trebaju potisuti. U ovoj je kulturi žena stvorena da bude majka, ali sve izvan toga - apsolutno ne dolazi u obzir. Jer ono što bi došlo nakon toga bila bi faza u kojoj bi žena prestala odbacivati vlastite potrebe, prestala brinuti samo o svom partneru i prestala davati sve za svoju djecu - a ta faza ima potencijal postati najkreativnija i najproduktivnija faza ženina života. Ali naša kultura ih obeshrabruje. Zato su žene u srednjim godinama i starije žene uvijek vještice u svim bajkama. Zato su ružne. A ako nisu ružne, onda su mračne. Moć moramo pretvoriti u nešto mračno."

Zatim sam joj ispričala neobičan san koji sam imala prije izbora. Bila je 1998. godina, bila sam na fakultetu. Clintonovi su bili u svojim srednjim godinama, vodili su zemlju, radili posao, a onda je izbio skandal Lewinsky. U mom snu, nije Bill održao presicu za novinare, već Hillary, sa suprugom koji joj pruža potporu pored nje. Došla je potpuno smirena prije svih kamera i reportera. Bila je bez briga. "Hvala vam što brinete o našem braku, Ameriko", izgovorila je u kamere. "Ali Bill i ja imamo snažnu vezu i možemo se seksati s kime god želimo."

"To bi bilo zabavno", rekla mi je prijateljica. "Što misliš da bi se dogodilo nakon toga?"

Rekla sam joj istinu. "Mislim da bi je spalili."

'Je li na pomolu ipak nova kulturalna promjena? Nismo baš uvjerene...'

U našem posljednjem razgovoru, pitala sam Dederer misli li da ovi najnoviji pokušaji da se suprotstavimo strahu od sredovječnih žena i njihove moći (političke ili seksualne) i toga da predstavimo erotski život starijih žena, a ponekad i udanih žena, bez da se izrugujemo i osuđujemo ih, sugeriraju da je na pomolu nova kulturalna promjena. Je li moguće da će i starije žene, udane žene, majke, napokon moći iskusiti slobodu i inventivnost i sve ono što sve više mladih žena danas proživljava?

"Bože, nadam se", rekla je, iako ni ona ni ja nismo bile baš previše sigurne u to.

Koliko je čudno živjeti u ternutku s toliko puno kontradiktornosti kad je riječ o ženskoj seksualnosti. "Živimo u vremenu", rekla sam joj, "kada žene, neke žene, neke mlade žene, imaju više seksualne slobode nego ikad prije. Danas je postalo okej ne stupiti u brak. Postalo je donekle prihvatljivo reći da ne želiš imati djecu. Postalo je donekle okej seksati se s drugim ženama, ili i s muškarcima i ženama, ili voljeti nastrano, ili biti seks-pozitivan, ili živjeti u poliamornim vezama, ili što već. Dakle, mladim smo ženama dali najviše slobode dosad, ali u isto vrijeme većina žena koje se odluče na brak i majčinstvo biraju to činiti na duboko tradicionalan način. Od braka i majčinstva očekujemo toliko puno. Ali za mnoge od nas, brak više nije religiozni sakrament, a za žene koje rade definitivno nije osiguravatelj financijske stabilnosti. No ipak i dalje inzistiramo na tome da te uloge nisu samo izuzetno važne, već i esencija za sve što radimo, fundamentalna mjera naše vrijednosti u ovom svijetu."

Čak je i Dederer priznala da je iz svog iskustva naučila ne to da bi trebala ustati i izboriti se za svoja prava, već da bi trebala biti posvećenija svojoj kćeri. A to je shvatila nakon što je počela čitati knjigu Peggy Orenstein o djevojkama i seksu. "Kao majka tinejdžerice, duboko me dirnulo stajalište da bi djevojkama bilo bolje kad bi svoju seksualnost uzele u vlastite ruke, kad bi se fokusirale same na sebe, a ne da se fokusiraju na to da ispune neke tuđe želje, kad bi to mogle izgovoriti na glas, bez srama." Kad je pročitala što je Orenstein napisala pomislila je - to želim za svoju kćer, tu slobodu da osjeća ono što osjeća i da radi što želi te da zbog toga ne mora trpjeti tuđa sranja. Želim da ona bude odgovorna za vlastite žudnje. "Pročitala sam to i toliko me dirnulo, želim to za svoju kćer", rekla je. "Ali onda sam pomislila, čekaj - pa i ja to želim, također. I ja to želim za sebe.""

Izvor: The Cut