"Je*eno mi je dosta ovoga"
"Jučer sam zaspala u suzama. Gledala sam svog supruga kako brzo navlači odjeću na sebe i izlazi iz sobe. Opet je bio ljut na mene. Suza koja se pojavila u kutku mog oka lagano je pala na jastuk kada su se vrata zalupila.
"Je*eno mi je dosta ovoga", pomislila sam i gurnula glavu u jastuk i jecala. Uništena je još jedna savršena večer jer moje tijelo jednostavno ne može zaboraviti neke stvari. Mrzim seks. Prezirem ga.
Sjećam se da sam kao tinejdžerica sanjala o tome kakav će mi biti prvi put - strastven, zanosan, onaj koji oduzima dah. Duboka, intimna veza s ljubavlju mog života. Moje srce, glava i tijelo istodobno bi eksplodirali, a svijet bi se prestao vrtjeti samo na sekundu. Točno onako kako piše u knjigama i kako vidimo u filmovima.
Nikada nisam ni pomišljala da ću nakon svog prvog puta ležati sklupčana u fetalnom položaju, ljuljajući se naprijed-natrag na podu kupaonice i histerično plačući. Molila sam se da moj um uspije izbrisati bljeskove sjećanja od prošle noći.
"Prezirem seks jer sam za svoj prvi put bila silovana. Sada je bolan i mučan"
Čak i nakon godina i godina terapije, kada sam pokušavala izliječiti tijelo i um od ožiljaka koje mi je ostavila ta noć, seks je nemilosrdan okidač za posttraumatski stresni poremećaj. Skočim kad me moj muž dotakne.
Nakon osam godina u vezi, moje tijelo se još uvijek odupire kada me dodirne po stražnjem dijelu noge. Ne mogu se sjetiti što mi se dogodilo nogama, ali tijelo to ne može zaboraviti bez obzira na sav moj trud. Moje tijelo to jednostavno ne može pustiti.
Sinoć sam bila nepripremljena. Uhvatio me kada nisam bila na oprezu. Mislila sam da ćemo se samo maziti, ali moj suprug je htio više. Trebao je više, no moje tijelo nije moglo podnijeti njegov dodir. Moj um nije mogao naći sigurno utočište.
Što je on više navaljivao, to sam se ja više povlačila. Njegov sladak, nevini flert počeo je djelovati agresivno. "Možeš li se barem JEDNOM pretvarati da ti se sviđa to što radim?", povikao je i skočio s kreveta.
"Volim te, oprosti", pošaptala sam, ali je bilo prekasno. Toliko želim da mi seks bude spontan, opušten bijeg od svih problema. Stvarno to želim. Ali nije. Seks je za mene fizički i emocionalno užasno iscrpljujuć čin. To je zastrašujuć zadatak koji zahtijeva mentalnu pripremu. Moram naporno raditi na smirivanju svojeg tijela od hiper-opreznog stanja u kojem obično funkcionira. Duboko disanje i pametne vježbe pomažu, ali nekih dana uopće nemam volje.
"Naš seks nije uvijek loš, ali uvijek predstavlja borbu"
Moj suprug me pokušava razumjeti, ali nisam sigurna hoće li me ikada zaista razumjeti. Teško mu je, teško je nama. Frustrira ga moj manjak želje za seksom, baš kao i mene. Manjak želje za seksom krivo tumači kao nedostatak privlačnosti između nas, što u njemu izaziva duboku nesigurnost. Svaki put kad mu kažem da to nema veze s njim, on svejedno misli da ima. Neopisivo ga volim i očajnički mu želim pokazati da ga želim, ali ne mogu. To me boli više od ičega.
Naš seks nije uvijek loš, ali uvijek predstavlja borbu. Njega slama kada trpim fizičku bol i još više kada je on djelomično kriv za nju. Žudi za strašću, intimnošću i naklonošću. Jučer dok sam plakala u jastuk, pitala sam se kakav bi seks bio da nisam bila silovana. Pitam se bi li uživala u njemu. Pitala sam se bi li uopće postojala bol koju osjećam kada je moj suprug u meni. Pitam se bi li se osjećala povezano s njim na intimniji način.
Zahvalna sam na tome što smo suprug i ja našli druge načine na koje možemo biti intimni i što se jučerašnji scenarij ne događa toliko često. Ali očajnički želim iskusiti spontani trenutak. Želim da me suprugov dodir uzbuđuje. Želim da mi se mišići opuste, a um ostane prisutan.
Želim uživati u seksu i dalje ću se nadati da će tako i biti."
