Pitanjem 'Jesam li čudovište jer žalim što imam djecu?' ispovijest započinje 50-godišnja žena koja je svoju priču podijelila s britanskim DailyMailom, naravno pod pseudonimom. Uvjerena da nije usamljena u takvim mislima, o kojima nitko ne priča 'jer žene nikada neće priznati da su pogriješile, pogotovo kad su djeca u pitanju', odlučila je o tome javno progovoriti. Ima supruga, dvoje djece i solidne kulinarske sposobnosti, ne previše za pokazati sa svojih 50 godina, smatra. I zato je uvjerena da bi imala puniji i ispunjeniji život da nikada nije postala majka. Iako je to saznanje ispunjava sramom, ne može ga se riješiti. Vrlo jasno i glasno ponavlja: 'Požalila sam što imam djecu. Jesam li zato čudovište? Luđakinja? Ili samo iskrenija od ostalih?' Supruga je upoznala kada je imala 21, bio je zabavan, zaljubljen i u roku dvije godine izmijenili su bračne zavjete i kupili prvu kuću. Nakon tri godine dobili su sina, a nakon još tri drugoga. Odrekla se posla na pet godina kako bi se posvetila djeci. Suprug, dom, djeca... sve zbog čega bi trebala biti sretna, ali nije bila. Prve godine majčinstva bile su joj dosadne i usamljene, srednje zastrašujuće i izazovne, a posljednjih nekoliko, kad su postali problematični tinejdžeri – često očajne. Godinama je žonglirala između posla i obitelji. Žalila bi se kao i većina žena – previše posla, premalo sati u danu, suprug ne sudjeluje dovoljno u obiteljskom životu, nedovoljno novca. Svjesna je da je u očima većine ljudi privilegirana, jer ima zdravu djecu i dobar brak, ali kad pogleda svoje godine majčinstva, u njima vidi samo dosadno i izolirano iskustvo. Ne govori da je tipična i da sve žene dijele to razočaranje zbog puta koji su izabrale. Ali, misli da su ti osjećaji češći nego što se može zamisliti. 'Nemojte me krivo shvatiti, volim svoju djecu. Čak i sada kad su napustili dom, osjećam prazninu u svakom kutku života', kaže. Misli da je bila dobra i predana majka, te da nitko nikada nije posumnjao u njezine osjećaje o obiteljskom životu. Djeca su joj onemogućila spontanost, ograničila mogućnosti, a sebe je pretvorila u kućanicu iz predgrađa – čemu je i težila dok je bila mlada. Jedina budućnost u kojoj se vidjela bila je ona supruge i majke. Nije očekivala ništa od škole, nije trčala za karijerom ili imala ambicija. Ne misli da bi promijenila svijet ili imala neku blistavu karijeru, ali bi završila studij i imala kvalitetniji život. Kaže da je ponosna na svoju djecu, ali da žali što tih 20-ak godina koje je provela u njihovom odgoju nije posvetila nečemu drugom, putovala, više čitala, te da je najbolje godine provela s osjećajem vrtoglavice i umora.
Suprug, djeca, dom – savršen recept za sreću uvriježen u gotovo svim društvima. Čudni su oni koji iza tridesete nisu u braku, nemaju djecu ili ih, nedajbože, ni ne žele.
