"Kad sam imala 28 godina, mog je supruga ubila kubomeduza na Tajlandu. Sean i ja to smo ljeto proveli putujući Kinom što tada, 2002. godine, nije baš bio lagan zadatak. Otišli smo na Tajland kako bismo kratko odmorili i napunili baterije i proveli neko vrijeme na plaži. Deset dana ranije smo se zaručili, a ja sam tek kasnije saznala da sam trudna.
Sean me držao na površini tople, plitke vode u Ko Pha Nganu, kad mu se meduza odjednom omotala oko noge ispod mene. Otrčao je na površinu i srušio se na pijesku. Prije nego sam mu stigla reći da ga volim ili ga uopće moliti da ostane sa mnom, prije nego sam se stigla oprostiti s njime ili vrisnuti, već je bio mrtav.
Upoznali smo se gotovo četiri godine prije toga, u nekom jeftinom hostelu u Barceloni. Zajedno smo proputovali Europu, Sjevernu Afriku, Australiju i SAD. Bio je pametan, blesav, šarmantan, odan i ni uz koga na svijetu nisam se osjećala toliko sigurnom kao s njim. Sean je bio iz Melbournea, imao je 25 godina i predavao je marketing u Kini. Ja sam odrasla u Kaliforniji i tada sam bila na pola puta do diplome iz morske biologije. Imali smo toliko mnogo planova, sve tamo do naše zajedničke mirovine i brige o unucima.
Te sam večeri u Bangkoku, u hladnoj kupaonici, izgubila i naše dijete
Tek danima nakon svega tajlandske su vlasti odlučile isporučiti Seanovo tijelo. Ja sam se u međuvremenu motala otokom Ko Pha Ngan, obavljala pozive s osiguravajućom kućom, njegovim roditeljima, svojim roditeljima, australskim konzulatom i avio kompanijama. Ali ono što sam već u tom trenutku znala jest koliko će mi biti teško uopće zamisliti život bez njega i bez budućnosti o kakvoj smo zajedno maštali.
I nisam bila spremna na nepodnošljivu bol tugovanja. Nisam mogla spavati i neprestano mi je bilo hladno, čak i u kolovozu po tajlandskoj vrućini. Nisam mogla prestati plakati i sve mi se činilo previše jarkim, preglasnim, premirnim. Kad sam se natjerala da nešto pojedem s obzirom na moju trudnoću, moje se grlo jednostavno stisnulo. Bila sam nervozna i osjetljiva, imala sam osjećaj da bih se svakog trenutka mogla razboljeti, onesvijestiti ili pak početi vrištati. Skrenula bih na prašnjavi put pored plaže gdje je umro i kao da sam mogla osjetiti suhi, površni dodir njegove ruke na mojoj, njegov dah na mom vratu. Osjećaj nedostajanja bio je poput gladi.
Tih prvi nekoliko dana bila sam u šoku i sve mi se činilo nestvarnim. Kad god bih ostala sama u našoj kolibi na plaži imala sam osjećaj da je Sean ondje sa mnom. Njegov glas u mojoj glavi, njegov je miris i dalje bio na klaunovima prekrivenim plahtama, miris njegove kose na jastucima. A ono što mi se neprestano vrtjelo u glavi bio je film od te večeri, topli valovi na gležnjevima dok sam klečala pored njega na mokrom pijesku, zvuk njegova posljednjeg daha, mehaničko podizanje njegovih rebara dok sam mu pokušala upuhati zrak u pluća, sol na njegovoj koži i njegovi hladni prsti...
Osjećala sam kao da ni sama ne mogu disati. Kao da mi je ocean preplavio tijelo i kao da se se moja pluća polako pune vodom. Četiri dana nakon što je umro, odvezli su njegovo tijelo u Bangkok, a ja sam letjela ondje kako bih ih dočekala. Te sam večeri, u bijeloj hotelskoj kupaonici rashlađenoj klimom, izgubila naše dijete. Bol koju sam osjećala bila je duboka, snažna i dolazila je na mahove. Cijelu sam noć provela potpuno sama, ležeći na podu kupaonice.
Nakon sprovoda, otišla sam na putovanje Istočnom Europom. Znala sam da bježim od njegove smrti, ali nisam znala što bih drugo mogla napraviti
Iz Bangkoka sam, sa Seanovim tijelom, letjela u Melbourne. Do trenutka njegova sprovoda, provela sam deset dugih dana s njegovim tijelom. Dala bih sve da mogu još jednom osjetiti njegov topli dodir na svojoj koži, ali nakon njegova sprovoda nedostajalo mi je čak i njegovo hladno tijelo. Za mene je pretežak bio taj teret odgovornosti da ga sigurno vratim iz Ko Pha Ngana u Bangkok pa na kraju doma.
Mjesec dana nakon svega provela sam u Kaliforniji - i svako malo putovala iz Davisa, gdje su bili moji roditelji, u Los Angeles, gdje su bili moj brat i najbolja prijateljica, a odlazila sam i u Santa Cruz gdje sam trebala diplomirati. Na kraju svega, sama sam otputovala u Istočnu Europu. Znala sam da bježim od Seanove smrti, ali nisam znala što bih drugo napravila.
I dalje mi je neviđeno nedostajao... I dalje sam imala osjećaj da ne mogu udahnuti dovoljnu količinu zraka u pluća. No, nekako sam bila zaokupljena razumijevanjem rasporeda polaska vlakova koji su bili ispisani na čirilici, pokušavajući pronaći dovoljno novca, hrane i toplu vodu te mjesto gdje ću prespavati dok je vani bilo -15 stupnjeva. Noći su bile najgore. Bila sam izgubljena u nepoznatom gradu gdje nitko nije govorio mojim jezikom, a ničime nisam mogla ispuniti tamne i usamljene sate, tek dnevnikom ili kakvom knjigom. To je bilo mnogo prije nego li su svi počeli putovati s mobitelima u džepu, a mjesta na kojima sam spavala nisu imala internet niti televiziju. Kad bih i pokušala zaspati, to mi je uspijevalo jedino kad bih leđima bila oslonjena na zid, ili barem o jastuk. Bila je to poza u kojoj nikad dotada nisam spavala, moje se tijelo pokušavalo sklupčati u malenu loptu.
Često bih ga sanjala, a kad nisam mogla spavati, prejedala bih se masnom hranom, pohanim sirom i ćevapima
Noćne more bile su česte. Sean i ja bismo se svađali, iako sam znala da ga više nikad neću vidjeti. Netko se utapao pored mene, ali ja mu nisam mogla pomoći. Svi koje volim odjednom bi umrli u prometnoj nesreći. Sanjala sam i da sam rodila naše dijete, ali da je sada izgubljeno i da ga nigdje ne mogu naći.
Nesanica mi je izgledala kao bolja opcija. A kako su tjedni prolazili, shvatila sam da bih hranom mogla nadoknaditi nedostatak sna. Ponekad bi bilo obrnuto, spavala bih umjesto konzumiranja hrane. No, najviše od svega neprestano sam žudila za kalorijama i masnom hranom na niskim istočnoeuropskim temperaturama. Prejedala sam se masnom hranom koju inače nikad ne bih naručila, poput pohanog sira u Slovačkoj ili bosanskih ćevapa.
S vremenom sam shvatila da moram prestati bježati te sam se vratila doma kako bih diplomirala i nastavila svoj život, bez Seana. No, nisam bila spremna. Ni nakon mjeseci putovanja nije mi bilo ništa lakše. Iako sam se vratila studiju, nisam kročila u ocean sve do prve godišnjice njegove smrti. No, ni tada se nije mnogo toga promijenilo. Često sam plakala. Tada bih dala sve da sam mogla roditi njegovo dijete.
Četrnaest mjeseci nakon Tajlanda, bila sam na kratkom samostalnom putovanju u Vanuatu. Tamo sam, prvi put nakon Seanove smrti, otišla na ronjenje. Jednog vrućeg popodneva, šetala sam nekom prljavom cestom potpuno sama, razgovarajući s njim. Napokon sam uspjela udahnuti. Kao da sam po prvi puta nakon toliko vremena imala dovoljno zraka. Dogodilo se u trenutku, ponovno sam mogla disati.
Danas sam razvedena, majka troje djece i živim u Londonu. Objavila sam i knjigu svojih memoara
Da je moj život film, tu bi film završio: glumica, mlađa, ljepša i mršavija od mene, najvjerojatnije odjevena u bikini, šeće ususret zalasku sunca s blagim, pomalo tužnim osmijehom na licu. Publika ne bi imala priliku vidjeti godine nakon svega; godine ispunjene usponima i padovima, noćnim morama, nesanicom, flashbackovima, godišnjicama, osjećajem krivnje. Borba sa sudbinom, vjerom, ljubavi, oceanom i vezama ostala bi izvan ekrana.
Jer, ja i dalje nosim njegov teret. Njegov glas možda više nije u mojoj glavi i odavno sam izgubila osjećaj njegova mirisa, ali Seanova je smrt polako postala dio onoga što ja jesam. Danas sam slobodna, razvedena majka troje djece i živim u Londonu. Knjiga mojih memoara, Traveling With Ghosts, o putovanju Istočnom Europom nakon Seanove smrti, izašla je prošle godine. No ni danas, 15 godina kasnije, ne znam tko bih ja bila bez njega.
Nedavno sam negdje pročitala kako žene u sebi nose stanice fetusa još dugo nakon trudnoće, to je fenomen koji znanstvenici nazivaju mikrokimerizam. DNA fetusa ulazi u krvotok majke i upija se u njeno tkivo, pluća, mozak, bubrege, srce, jetru... Genetski materijal zatim se stapa s majčinim, stvarajući potpuno nove tjelesne stanice u tim tkivima. Što je, čini se, savršen opis manifestacije mog tugovanja za Seanom - dijelovi njega utkani u moje tijelo, moj mozak i moje srce, njegov gubitak postao je dijelom mene, moga tijela, mog života, moje priče", napisala je Shannon Leone Fowler za The Cut.
