Službeni naziv za strah od pauka je arahnofobija, a sudeći po rezultatima istraživanja Američke udruge psihijatara, 40% svih fobija su povezane s kukcima, paucima, miševima, zmijama i šišmišima. Strahovi su sasvim uobičajena stvar, pa se tako procjenjuje da čak 10% ukupne populacije odraslih (jedna od deset osoba) ima neku fobiju.
Zašto se bojimo paukova?
Nakon mnogih istraživanja, neki zaključci o fobiji od pauka su bili potvrđeni, a neki opovrgnuti. Prije svega, zaključeno je kako je ženski spol mnogo skloniji arahnofobiji. Čak 55% žena ima ovaj problem, dok samo 18% muškaraca ima fobiju od paukova. Bitno je razaznati da nije svaki strah isti kao fobija - strah od velikog pauka, posebice ako je otrovan je sasvim opravdan strah. Kod fobija se radi o iracionalnim strahovima koje stvaraju reakcije, a koje osoba ne može kontrolirati. Osobe koje imaju arahnofobiju će imati reakcije na crtež, fotografiju i čak paukove koji su od njih na sigurnoj udaljenosti.
Istraživanja su pokazala kako strah od paukova ovisi o tome ima li netko u vašoj obitelji arahnofobiju. Dokazano je kako geni utječu na ponašanje te da u ovom slučaju genetski faktori jesu značajni te je ovaj fobija nasljedna. To također znači da nije potrebno doći u doticaj s paucima kako bi ih se bojalo. Jedno istraživanje s instituta Max Planck pokušalo je dokazati teoriju na šestomjesečnoj djeci. Prikazivane su im slike pauka, zmija, riba i cvjetova i pritom mjerena širina zjenica. Istraživanje je pokazalo kako su djeca na slike paukova i zmija reagirala širenjem zjenica. To znači kako su u tim trenucima ona osjetila "adrenalinski udarac",točnije, aktivirao se noradrenalinski sustav u mozgu koji je odgovoran za stresne reakcije.
Na nastanak straha od pauka ne utječe specifična trauma povezana s paukom kako to zna biti kod nekih drugih fobija. Arahnofobija nije situacijski uvjetovana, ali može biti prečica do nastanka. To bi značilo da bez obzira na to što ugriz pauka nije konkretan razlog, može utjecati na kasniju averziju prema njima. Razlog straha je najčešće njihov fizički izgled koji se smatra nepravilnim i zastrašujućim.
Postoje teorije da su arahnofobija i slični strahovi od životinja diktirani evolucijom te da je do ovoga došlo kao svrha preživljavanja. S druge strane, tu činjenicu pobijaju informacije da se paukovi u nekim kulturama jedu, radi čega se može naslutiti da je ova fobija kulturalna prije nego diktirana evolucijom. Zanimljiva je činjenica da se arahnofobija češće javlja kod Europljana gdje je zapravo manji broj smrtonosnih i egzotičnih pauka. A možda je upravo neupoznatost s tim vrstama razlog problema.
Liječenje arahnofobije
Ukoliko su istraživanja potpuno točna, dalo bi se naslutiti da je strah od paukova nasljedan i da se ne da izliječiti. No, kao i kod svake fobije, moguće je različitim terapijama smanjiti iracionalno ponašanje prilikom osjećanja straha i fobije. Liječenje se uglavnom svodi na desenzitizaciju od objekta fobije, u ovom slučaju paukova. Ovo pretpostavlja da se osobi u terapiji daju fotografije i različiti prikazi paukova, da se o njima razgovara te s vremenom i približava pravoj životinji.
Uz to postoji i ekstremnija metoda, a to je da se osobu koja pati od arahnofobije zatvori u prostoriju s paukom, Vjeruje se kako je 120 sekundi izlaganja strahu dovoljno da uspješno suzbije strah. Znanstvenice Marieke Soeter i Merel Kindt s Odjela za kliničku psihologiju s amsterdamskog sveučilišta otkrile su taj fenomen nakon što su zaključale 45 ljudi u istu prostoriju s tarantulom. Uz to je ispitanicima dan i beta bloker po imenu propranolol, ili placebo, kako bi im pomogli u borbi sa stresom. Kod nekih pacijenata je došlo do trenutačnog poboljšanja, dok su neki nakon godinu dana otkrili kako im se smanjio strah od paukova.
